Prije par dana bila sam na sprovodu, dragoj prijateljici umrla je mama, bio je to prvi sprovod na kojemu sam čula riječi koje imaju smisla, no opet, to je prijateljica koja vrlo često u svemu što radi ima smisla pa me njene riječi nisu toliko iznenadile koliko nasmiješile jer drago mi je bilo čuti da i ona neke stvari jako dobro razumije. Njene riječi su bile: "Mama volim te, sretan ti put" sa par suza u očima i smiješkom na usnama.
Prošle godine moja je obitelj pokopala mog djeda i malo nakon toga i moju baku, nismo stigli biti toliko tužni radi njih koliko su nam misli bile zaokupljene mogućim bankrotom zbog financiranja sprovoda. Prosječna cijena sprovoda i svega što on uključuje u Zagrebu iznosi između 10 000 do 12 000 od čega je samo 350 do 500 novac koji Vam uzme svećenik, ostalo ubire država preko groblja. U Zagrebu su trenutno samo dva, tri groblja crkvena, sva ostala su državna, čak i ona koju su u neposrednoj blizini crkve, sve je to državno,a država danas zarađuje čak i na smrti, da ne spominjem prijevoz pokojnika u onim posebnim vozilima što morate platiti jer Vam je zakonom zabranjeno da pokojnika prevozite sami. Kada se sve zbroji i oduzme preplaviti će Vas negativne emocije i prema državi i prema svijetu u kojemu živite jer ne samo da se morate nositi sa gubitkom najmilije osobe već morate u ova teška vremena razmišljati kako ćete to sve financirati, a znamo u kakvim vremenima živimo i koliko se ljudi bore da prežive od jednog do drugog dana.
Kada razmišljate o smrti, bez obzira kojoj religiji pripadali ili ne pripadali, smrt dolazi samo kao prijelaz. Možda vjerujete u Raj, možda u reinkarnaciju, a možda u veliko ništa, u bilo kojem od tih slučaja, osoba koja umre više ne osjeća fizičku bol, nije na aparatima, ne muči se, zašto smo onda tužni? Tužni smo radi nas. Kada nekog volite i on/ona ode iz Vašeg života, obuzima Vas tuga samo radi jednog razloga, više tu osobu nećete vidjeti, nećete čuti i nećete uživati u njenom društvu, to znači da plačete radi sebe jer će Vam osoba nedostajati. To je razlog radi kojeg plačemo kada nam umre netko blizak nakon bolesti ili dugog života, no kada nam umre netko mlad bilo radi bolesti ili nesreće imamo još jedan razlog tuge, a to je osjećaj nepravde. Nepravedno je u našim očima vidjeti kako umire nevino dijete uz toliko loših ljudi na svijetu, zašto sad baš to dijete? Je li Bog tako htio? Sudbina? Zašto? Možda ćemo odgovore dobiti tek kada i mi završimo sa ovim životom, a našu tugu može utješiti samo misao kako je osoba na boljem mjestu, bez boli, bez patnje i kako je ono malo vremena koje je provela s nama, provela u radosti. Radi te radosti života koju je pokojna osoba iskusila bez obzira da li osoba otišla mlada ili stara, nemojte nositi crninu, nosite svoje voljene u srcu, ne u odjeći i ne obazirite se na mišljenja onih kojih se Vaš život ne tiče. Nasmiješite se kada se sjetite drage pokojne osobe i zahvalite joj u mislima na svemu što Vam je pružila za vrijeme svojeg života i volite ju i dalje. Kada nekoga volite, ne želite ga vidjeti tužnog, to i Vas rastužuje, zato mi vjerujte, niti jedna osoba koja je umrla ne bi Vas htjela gledati tužne, pa radi njih i sjećanja na njih, nasmiješite se i uživajte u životu.
Svima koji su izgubili nekoga od najmilijih izražavam iskrenu sućut i nadam se da ćete se sa svojom tugom što prije prestati boriti, da ćete prihvatiti radost koju Vam život donosi svakoga dana, a Vi je samo trebate prepoznati. Budite blagoslovljeni, budite sretni.
