Povijest

UVOD

Kada se u današnje vrijeme spomenu vještice, prva asocijacija mnogima su ružne žene velika nosa, koje jašu na metli, kuhaju nešto grozno u loncu i štuju Vraga. Nerijetko ćete čuti da žrtvuju malu djecu ili djevice i da vas mogu ureči, osiromašiti, učiniti bolesnima ili neplodnima. Negativna propaganda Katoličke crkve i Hollywood-a uspjela je obmanuti tisuće i tisuće ljudi.

Ipak, postoje oni koji znaju istinu. Wicca je danas religija koja vuče svoje korijene iz paleolitika, a njenim sljedbenicima zabranjeno je činiti zlo. Vještice ne vjeruju u postojanje Sotone pa ga niti ne štuju. Sotona je dio Katoličke religije, i kako ga ne štuju Muslimani ni Židovi ni drugi, tako ga ne štuje ni Wicca, Ona s time nema nikakve veze.

PALEOLITIK

U starijem kamenom dobu vladao je ANIMIZAM. Ljudi su vjerovali da Bog kontrolira vjetar, živi u rijekama, donosi kišu...Postojala je vjera u Boga Lova i Božicu Plodnosti.

Jedan od najpoznatijih crteža, pronađen u špilji "Trois Frères" (Tri brata) u Francuskoj. Figura ima jelenje rogove na glavi i medvjeđe šape, preko tijela je životinjska koža, a na kraju konjev rep. Obzirom da je većina životinja imala rogove, smatralo se da ih i Bog ima. Od tud vjerovanja u Rogatog Boga.

Venera iz WILLENDORF-a. Starost joj se procjenjuje na 24000 do 22000 god.pr.n.e., a otkrivena je 1908. Genitalije su joj jako naglašene, a napravljena je tako da ne može sama stajati, pretpostavlja se da se držala u rukama.

Uz vjerovanje u bogove, pojavio se i prvi oblik magije. Vjerovalo se da ISTO privlači ISTO. Plemena su prvo glumila lov, a tek onda išla u njega. Napravili bi skulpturu bizona ili neke druge životinje, a jedan od njih bi bio obučen u životinjsku kožu, on bi predvodio ostale u napadu na skulpturu. Kada su bili sigurni da su porazili životinju (skulpturu) odlazili bi u pravi lov jer su vjerovali da će i u pravome tada biti jednako uspješni.

Slično se dešavalo i sa plodnosti. Također su se radile makete, ali životinje kako se pare, a članovi plemena su se obredno upuštali u seksualne odnose. Na taj način osiguravali su plodnost i plemena, ali i životinje, kako bi ih mogli loviti.

Simboli i načini prikazivanja Rogatog Boga i Božice plodnosti varirali su u detaljima no ostajali su u suštini isti sve do realizma kada lov više nije bio toliko važan. Bog je tada postao Bogom Prirode.

Jedan od mnogih prikaza Boga Prirode ili Zelenog Čovjeka koji se može vidjeti na brojnim zgradama, crkvama i hramovima.

ANGLOSASI (5. i 6. stoljeće)

Širenjem na Aziju i po Europi, razvilo se i Svećenstvo. Bili su to muškarci i žene koji su bili posebno efektivni kada su u obredima glumili bogove. U različitim geografskim područjima bogovima su pridavana različita imena no svi su poticali od istih prvotnih bogova iz špilja. U Engleskoj je postojala grupa ljudi koji su se nazivali WITTA - na anglosaksonskom znači mudri. Kraljevi nisu ni pomišljali donijeti bilo kakvu važnu odluku bez savjeta ljudi iz Witte. Bili su to uistinu mudri i učeni ljudi koji su bili i doktori i odvjetnici i svećenici i travari.

ŠIRENJE KRŠĆANSTVA (prvo tisućljeće)

Pojavom i širenjem Kršćanstva nije došlo do masovnog preobraćenja kao što se to često spominje. Nova Religija je dolazila sporo, a prvo su bili preobraćeni vladari, a tek onda narod. Oko prvog tisućljeća na Zemlji je bilo oko polovice pripadnika Stare Religije i polovice koja se preobratila i pridružila Novog Religiji.

Prvo su se preobraćali gradovi, a tek onda sela u kojima su živjeli Pogani. Riječ Pogan potječe od latinske riječi PAGANUS što znači "onaj koji živi na selu ili ruralnom području" Pošto je na selu ostalo više pripadnika Stare Religije, pridjeljen im je pojam Poganin mada on tada nije označavao ništa zlo niti bio u ikakvoj vezi sa Kršćanstvom.

Nakon nekogo vremena došlo je do zastoja u širenju Nove Religije. Oni koji se nisu obratili, nisu imali ni nikakve namjere preobratiti se pa je Crkva počela raditi pritisak. Običaji i obredi iz Stare Religije su se lažno opisivali i počeli su se tretirati kao zlo, ljude se počelo lažno optuživati jer se Nova Religija proglasila jedinom. Ono što nije bilo u Njeno ime, bilo je dakle, protiv nje.

Prvi lagani pritisak je bio nazivanje Stare Religije staromodnom. Jedan od primjera su šeširi, bilo je uobičajeno nositi visoke šiljaste  šešire jer je visina bila u modi, no u to vrijeme moda je iz gradova sporo dolazila na sela i dok su se visoki šeširi povukli iz gradova, na selima su se i dalje nosili. Govorilo se da kako su i visoki šeširi izašli iz mode, tako je i Stara Religija zastarjela i ostala je iza tadašnjeg vremena. Ti isti visoki šiljasti šeširi i danas se vežu uz vještice mada su tada bili ništa drugo nego odjevni predmet.

Drugi pritisak su bile lažne optužbe i iskrivljavanja običaja. Jedan od takvih običaja je bilo plesanje s ratarskim alatima. U polja bi se donio sav alat, metle, motike, lopate i sa njima se skakalo i plesalo. Ljudi bi ih stavljali između nogu i skakali sa njima u vis kako bi biljkama pokazali koliko visoko moraju narasti. Bio je to jedan od dijelova agrikulturalne magije. Crkva je krenula sa optužbama da se na taj način ubijaju usjevi i kako ljudi to rade kako bi urekli hranu i urode. Optužbe su bile smiješne obzirom da su ti isti ljudi od tih uroda morali i živjeti, no nije se stalo na tome. Crkva je počela propovjedati da se na tom oruđu i leti, a ne samo skače. Od tud do danas postoje vjerovanja da vještice lete na metlama, a sve je krenulo sa bezazlenim obredom koji je služio kao divljenje i poštovanje prirode.

Zmijin jezik, Mačje oči, Vučje kanđe, Zečji rep, Meso i krv... Naravno da se nisu kuhala djeca no te "grozne" stvari se uistinu jesu koristile. Bili su to NAZIVI BILJAKA.

Danas sva biljka ima svoj latinski naziv koji se univerzalno koristi no tada latinski nazivi nisu postojali nego su se biljkama davala imena obzirom na njihov izgled. Imena su se davala zbog stvari na koje su biljke izgledom podsjećale. Evo primjera:

Erythronium dens-canis - Pasji zub

 Trifolium pratense -  Zečja noga

 Lycopodium digitatum - Vučja kanđa

Scabiosa Atropurpurea - Mačje oko

i mnoge mnoge druge....

Nakon nekog vremena Crkva je izgubila svako strpljenje, htjela je u potpunosti uništiti Staru Religiju kako bi svi ljudi bili u Novoj i kako bi svi morali plaćati Crkveni porez. Veliki udio u tome je imao tadašnji papa Grgur prvi Veliki koji je naredio uništenje hramova i svih kipova i slika koji su predstavljali stare bogove. Naredio je da se hramovi spale i unište, a da se na istim tim mjestima sagrade crkve kako bi puk koji se na njih navikao, i dalje dolazio na ista mjesta. Tog istog papu koji je otvorio vrata progonu Stare Religije, Katolička Crkva slavi kao sveca.
Na sreću, mnogi su radnici, koji su bili zaposleni na izgradnji novih crkava, bili pripadnici Stare Religije pa su u izgradnji ostavili po crkvama simbole Stare Religije. Tako danas možemo vidjeti "Zelenog čovjeka" pa čak i pentagrame po mnogim crkvama i katedralama kao i krilata stvorenja koja su tada bila shvaćena kao zaštitnici elemenata.

Crkva je nakon rušenja hramova proglasila rat. Sve što direktno nije bilo Kršćansko, bilo je ANTI Kršćansko odnosno zlo. Bog Stare Religije je imao rogove, a imao ih je i zli Bog Kršćanstva, Sotona, pa su ta dva Boga, iz potpuno različitih religija, počeli promovirati pod jednim Bogom. Za Staru Religiju se sve više počelo propovjedati da štuje zlog Boga Kršćanstva.

Kako se ljude uvjeravalo da su pripadnici Stare Religije zli, polako je zavladala histerija i panika i ubrzo su se počela paliti i cijela sela ako se čulo da u njima živi jedna ili dvije vještice. Biskupi su naređivali pokolje i vikali "Pobite ih sve" Gospodin će prepoznati Svoje" Jedan od najboljih primjera takve histerije je Salem, gradić u Massachusetts-u u Americi u kojem je preko dvadeset ljudi osuđeno na smrt. Jedna od njih je bila i starica Rebeka koja je bila gluha pa nije čula optužbe, zbog toga, nije se mogla ni braniti, a njena šutnja shvaćena je kao priznanje krivice.

Sveukupno, neslužbeno se govori o 9 milijuna ljudi, muškaraca, žena i djece, koji su bili optuženi da su vještice. To nije bilo 9 milijuna vještica, velika većina su bili Kršćani no tada, ako ste imali neprijatelja ili Vam se nije sviđao susjed bilo je dovoljno optužiti ga da je vještica.

U takvom vremenu mučenja, boli i smrti pripadnici Stare Religije koji su je i dalje htjeli prakticirati morali su se povući u osamu. Stara Religija nije nestala, samo se nastavila prakticirati tajno. Skupine vještica, koveni, okupljali su se na krajevima sela, u štalama ili u šumi gdje ih nitko nije mogao vidjeti ni čuti. Stara Religija je javno bila ubijena od Boga Ljubavi i Princa Mira. Trajalo je to skrivanje sve do 19. stoljeća, a zadnji zakon protiv vještica povučen je tek 1951.

19.  i 20. STOLJEĆE

Kada se u 19. stoljeću počelo ponovno javno govoriti o Staroj religiji najveći problem su bile knjige. Knjige su se počele izdavati za vrijeme progona vještica. Izdavala ih je Crkva i bile su pune negativne propagande. Knjige koje su se o vješticama počele izdavati od vještica u 19. stoljeću naknadno su o tome govorile i trebalo im je mnogo vremena da budu shvaćene ozbiljno i budu priznate kao vjerodostojne. Obzirom da je mnogo više knjiga napisano od "druge strane" koja je protiv vještica, nije čudno što mnogi ljudi i danas imaju predrasude.

Prva koja je ozbiljnije povezala prijašnja sa današnjim vremenima je bila autorica Murray no gotovo nitko je nije shvatio ozbiljno. 1954. izašla je knjiga "Witchraft today" (Vještičarenje danas) Geralda Gardnera koji je između ostaloga napisao: " Ono što je Murray rekla je istinito. Witchcraft je bila religija i još uvijek to jest. Znam jer sam i ja vještica"
Konačno, pojavili su se ljudi koji prakticiraju Staru Religiju da donesu i drugu stranu priče.

Gardner je vjerovao da je koven kojemu je pripadao bio posljednji i da su vještice uistinu gotovo izumrle. Ugodno se iznenadio kada su mu se nakon izdavanja knjige počeli javljati mnogi drugi koveni iz cijelog svijeta koji su isto tako mislili da su oni posljednji.
Napisao je i mnoge druge knjige te otvorio muzej vještica, a danas ga se smatra Ocem Wicce jer je otvorio put i prvi javno progovorio o istini. Nakon ovog članka uslijediti će onaj o životu i djelima Geralda Gardnera u kojemu će taj dio povijesti biti detaljnije protumačen.

SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Živimo u vremenima razuma kada se potiče mišljenje, kritika i znatiželja. Duga povijest negativne propagande i mračnih događaja potiče nas još više da promičemo VJERSKU TOLERANCIJU i da nikome ne uskratimo pravo na njegovu vjeru bez obzira što je možda drugačija od naše. Dalek je još put kada će Wicca biti javno ravnopravna ostalim religijama, no i taj put će se prijeći.

IZVORI:

"Witchcraft today" - Gerald Gardner
"Witchcraft ancient and modern" - Raymond Buckland



"Witchcraft: Yestarday and today" - Raymond Buckland

GERALD BROSSEAU GARDNER 

Gerald Gardner je vrlo vjerojatno jedna od najpoznatijih i najutjecajnih osoba iz povijesti Wicce i svatko sa željom učenja ili prakticiranja Wicce bi trebao bar neke činjenice iz njegova života znati. Možemo samo nagađati kako bi danas izgledalo prakticiranje da Gerald nikada nije živio ili da je živio, ali na drukčiji način. Njemu dugujemo zahvalnost, veliku zahvalnost jer bio je među prvima koji je otvoreno počeo govoriti i prakticirati Wiccu, koji je iza sebe ostavio mnogo napisanih knjiga i koji je inicirao mnoge druge utjecajne ljude koji su tada proširili svoje znanje također u pisanom obliku, ali i u usmenom jer su mnogi otputovali na druge kontinente i tamo proširili Wiccu poput Raymonda Bucklanda koji je postao najutjecajniji član Wicce u Americi, a Gardner ga je inicirao. Osim Bucklanda, Gardner je inicirao i druga velika imena poput Eleanor Bone, Patricie Crowther, Monique Wilson, Doreen Valiente, Jack Bracelina, Frederica Lamond, Charles Clarka i mnogih drugih.


Gardner se rodio 13.06.1884. u Blundellandsu blizu Liverpoola (Engleska) u dobrostojećoj obitelji uvoznika drva. Bio je srednje dijete sa mlađim i starijim bratom od kojih je bio odvajan i koje nije mnogo viđao jer je kao dječak bolovao od teškog oblika astme. Kako bi mu pomogli, roditelji su angažirali dadilju irskog podrijetla, Josephine McCombie s kojom je zimske mjesece provodio izvan Engleske. Već sa četiri godine počeo je provoditi vrijeme s njom diljem Europe, a kada se ona udala i preselila u Ceylon i Gardner je otišao s njima i jedan dio svog života proveo živeći u Aziji. Vjerovao je da je reinkarnacija Vještice Grissel Gairdner koja je bila spaljena 1610. u Newburghu.


Od 1908. radio je na plantažama kaučuka u Borneu, a nakon toga od 1923. u Malayi. Za to vrijeme proučavao je malaysku kulturu i zanimao se za njihov način života, magiju kojom se bave i oružje koje koriste i koje su koristili. Svoju ženu Donnu upoznao je i oženio 1927. i s njom bio do njene smrti, pune 33 godine. Donna nikad nije djelila njegovo zanimanje za okultno i nema dokaza da je ikada bila inicirana u njegov ili bilo koji drugi koven no predstavljala mu je potporu i poštivala njegov rad, a Gardner joj je uzvraćao velikom ljubavlju.

1936. zajedno sa ženom odlazi u Highcliffe, Hampsire, kada počinje dio njegovog života na kojem smo mu danas zahvalni. Iste godine napisao je i svoj prvi tekst "Keris and other Malay Weapons" u kojem je opisao ono što je naučio u 20 godina amaterskog antropološkog iskustva u južnoistočnoj Aziji o magijskoj praksi i oružju. U to vrijeme sve više se priklanjao nudizmu i vjerovanjima u terapeutski učinak sunčanja.


Sve više je počeo učiti i proučavati okultno, a 1939. postao je članom folklornog društva i studentom na sveučilištima u Singapuru i Toulousu sa kojih je dobio i razne doktorske diplome želeći se na taj način akademski razviti i dokazati. 1946. postao je članom Društvenog Vijeća, a otkrio je i Rosicrucian odred Crotona Fellowship u Christchurch području Dorseta kojima je pomogao u stvaranju predstava i događaja vezanih za okultno i spiritualno. Među njima je i upoznao članove kovena New Forest u koji ga je inicirala Dorothy Clutterbuck poznatija kao "Old Dorothy".


1939. godine napisao je "A Goddess Arrivess", ali pod pseudonimom Scire jer je u to vrijeme u Engleskoj i dalje bilo protuzakonito prakticirati ili pisati bilo što vezano za vještice ili okultno. 1947. njegov prijatelj Arnold Crowther upoznao ga je sa Aleisterom Croleyem koji ga je inicirao u Ordo Templi Orientis, a 1949. napisao je "High Magic's Aid" u kojem su prikazane ideje koje će kasnije biti dobro poznate kao Gardnerian Wicca. Ubrzo nakon toga preselio se u Brisketts Wood izvan St.Albans-a gdje je kupio kolibu u kojoj je započeo sa svojim kovenom.


Gardnerov prijatelj Cecil Williamson opisao je rituale koji su se u kovenu održavali kao izrazito seksualne i rekao da je Gardner, obzirom da se inicirane žene nisu uvijek htjele upuštati u seksualne performanse, morao plaćati prostituke koje su glumile Božicu u ritualima. Sa povlačenjem zadnjeg zakona protiv vještica, 1951. Gardner je mogao slobodno izaći u javnost i govoriti o svom načinu života. Kupio je prostor i otvorio muzej magije i Vještičjeg umjeća u Castletomnu.

1953. upoznao je i inicirao u koven Doreen Valiente koja mu je pomogla proširiti Knjigu Sjenki. njih su svoje postavili temelje onoga što je danas poznato kao Gardnerian Wicca. 1954. objavljuje "Witchcraft today" u kojem su poduprte teorije antropologinje Margaret Murray koja je tvrdila da je Wicca nastala iz Stare Religije koja je postojala mnogo prije dolaska Kršćanstva i koju je Kršćanstvo nazivalo poganizmom, hereticima i proganjalo stoljećima. 1959. objavljuje još jednu knjigu "The Meaning of Witchcraft"


Gardner je nakon te dvije knjige postao prava medijska zvijezda koja je uživala u svakom trenutku svog publiciteta, novinari su ga čak prozvali britanskog glavnom vješticom. Kroz svoj publicitet Gardner je težio iniciranju mladih ljudi u koven jer je smatrao da inicijacjiom samo starih ljudi, znanje umire zajedno s njima i ne može se prenijeti na sljedeće generacije, no uskoro počinju problemi unutar kovena.


U nekim izvorima se navodi kako je Gardner uz sve svoje kvalitete bio i izrazito veliki egoist s kojime rasprave i kompromisi nisu bili česta pojava. Mnogi članovi kovena zalagali su se za nošenje odjeće barem u obliku ogrtača za vrijeme rituala no Gardner je inzistirao na nudizmu. 1957. Doreen Valiente i još neki drugi članovi napuštaju koven i počinju osnivati vlastite.

1960. umire mu žena i to ga jako teško pogađa, postaje sklon depresiji, a i vraća mu se astma iz djetinjstva. 12.02.1964. umro je od infarkta na brodu vračajući se iz Libanona. Pokopan je na obali Tunisa, a na sprovodu mu je bio samo kapetan broda kojim je plovio, no 1968. Elanor Bone je poduzela sve mjere kako bi se njegovi ostaci premjestili na prikladnije mjesto blizu Cartagea no obzirom da grob u Tunisu i dalje postoji nije sigurno je li u svojoj namjeri  i uspjela. Gledajući grob u Tunisu, ipak, zbog jednostavnosti u kojem je, mnogi vjeruju da su Gardnerovi ostaci ipak negdje drugdje.


SLIKE MUZEJA (nekad i sad)

Daljnje informacije o Gardneru i njegovom životu, kao i o muzeju možete pronaći na stranicama Gerald Gardner koje su poslužile kao i jedan od izvora za ovaj članak.