nedjelja, 31. ožujka 2013.

Emocije

Krenula sam pisati tekst, zapalila cigaretu i ulovila se kako mi je opekla kožu. Zagledala sam se u dim koji iz nje izlazi i stvara ples po zraku i pustila je da izgori do kraja u prstima ne povlačeći ni jedan dim. Takav dan valjda, sivilo... a ja tako čeznem za malo Sunca i svjetlosti. Volim kišu, poštujem je i svjesna sam koliko je Zemlji potrebna, ali kad bi se barem malo bolje dozirala bilo bi idealno, ali eto, puno stvari mogu kontrolirat (ili barem tako mislim), ali vrijeme ne. Nikad nisam bila pod utjecajem vremenskih prilika, ali gledam ljude oko sebe koji jesu, a ja sam pod njihovim utjecajem, upijam kao spužva svaki njihov osmijeh kojega je pregazila ljutnja i utopila tuga, osjećajući da se krije tamo negdje, sakriven ispod psovki ili tišine koja odzvanja u ušima.

Od kada sam okrenula svoj život i posvetila se sreći, ne traganju za srećom, već življenju sreće, promjene koje se događaju u životu brze su, efektivne i šarene, jednostavno divno, ali tu i tamo, potkrade mi se neki mali pad, neki mali poraz ili barem čin kojeg smatram porazom i onda se osjećam kao da me povuklo natrag na dno, u mrak i tišinu. Onda se borim mozgom protiv mozga što me uvijek nasmije, ali da mi do znanja da sam ipak jača od vlastitih misli i da je kontrola koju posjedujem neopisiva. Birati jednu misao umjesto druge je velika moć, toliko velika da je ljudi nisu ni približno svjesni, a svaka misao je triger za emociju koja se trenutno stvara na svaki trzaj koji mozak napravi. Mi uistinu jesmo bogovi. Bogovi smo koji su davno zaboravili da su bogovi i dopustili da ih se pregazi lažima, manipulacijama i obmanama. Izdresirani smo kako misliti, kako reagirati i zna biti jako teško odbaciti stare obrasce i naviknuti se na nove ideje, misli i funkcioniranja. Svakodnevna je to borba, borba sa samim sobom da od dvije misli odabereš onu pozitivnu. Bez obzira na poneki poraz, ja pobjeđujem, a Vi?

Tema ovog teksta su emocije pa bi bio red da se i posvetim toj temi nakon podužeg, možda bespotrebnog uvoda. Jeste li kada probali zagrliti neku osobu koju inače ne grlite? Ponekad znam imati osjećaj kao da trgam lance u koje su ljudi svezani. Poznajem nekoliko jako bliskih ljudi u životu koji su izjavili da se ne vole grliti, ne vole kontakt, poštujem to, ne forsiram pa nadoknadim na onima koji se daju grliti, možda ponekad malo previše nadoknadim, ali što ću, ja sam jedna od onih koja to uistinu voli. Nije me sram pokazati svoje emocije kroz taj jednostavni fizički kontakt niti se radi toga smatram slabom. Volim mnogo ljudi i mnogo ljudi želim zagrliti kada ih vidim, pokazati im da ih volim, no kršiti slobodnu volju ne mogu pa mi preostaje samo maltretirati one koji mi to dozvoljavaju. Postoje neke stvari u životu koje čovjek jednostavno mora shvatiti sam, nitko mu ih ne može objasniti niti nametnuti, ljubav je jedna od tih stvari. Vi možete voljeti ljude, ali ne možete ih natjerati da prihvate ljubav u svoj život, ne možete ih natjerati da i oni vole ljude oko sebe. Gledam sve te ljude iz dana u dan i osjećam njihov strah od emocija, strah od zagrljaja i tuđeg mišljenja, strah od iluzije da je emocija slabost.

Ne biram spolove, grlim redom sve koji mi to dozvole, u tome nemam nikakvih seksualnih primisli niti to činim kako bi nahranila sebe njihovom energijom jer energije imam toliko mnogo u sebi da je često nemoguće primiti dodatnu, ali dati mogu. Grlim dragog doma, toliko često da mu već idem na živce, grlim prijatelje i prijateljice, grlim kolege i kolegice. Neki od njih su to prihvatili, neki uživaju u tome jednako kao i ja, a neki od toga nemaju baš ništa, ali mi dopuštaju da ih grlim jer znaju da meni paše, pa me pristojno odtrpe dok se ne maknem od njih. Da malo boli kada ne smijete zagrliti osobu koju bi tako rado zagrlili da osjećate da ćete iskočiti iz kože jer to ne možete, da, malo boli. Da je smiješno kada zagrljaj ljudi ponekad krivo protumače, da, zna biti smiješno. Svejedno grlite. Grlite one koji Vam to dopuštaju i koji razumiju da želite podijeliti s njima nešto divno. Jednako je zanimljivo grliti ljude koji su Vaše približne visine pa Vam se srca nađu u istoj razini i doslovno srcem osjećate i čujete srce kao što je zanimljivo grliti se sa onima višljim od Vas jer tada Vam se glava nađe u razini srca i bubnja Vam u ušima od otkucaja života drugog bića. Najslađe mi je kada nekog iznenadim sa pitanjem da li ih smijem zagrliti pa čujem ono plašljivo "Smiješ" i vidim zbunjeni izraz lica, neprocjenjivo, stvarno me čudnovate stvari vesele.

U svijetu u kojemu češće ćete čuti psovku ili rečenice koje počinju sa "Živcira me", "Mrzim", "Ne mogu vjerovati" nego lijepu riječ, znam da treba hrabrosti kako bi nekoga zagrlili i da se bojite reakcija koje će uslijediti, skupite tu hrabrost i krenite grliti ljudi. Grlite svoju obitelj, svoje prijatelje, nemojte birati koga ćete grliti, grlite sve. Neki će Vas odbiti, neki će Vas odbiti grubo, ali vidjet ćete, ima onih koji će uživati u Vašem zagrljaju i kada se prestanete sa jednom osobom grliti neka to ne bude razlog za potpuno odustajanje, grlite nekog drugog, uvjeravam Vas, ako ste imali iskustvo da Vam zagrljaj sa nekom osobom ne odgovara, to ne znači da Vam neće odgovarati sa nekom drugom, samo grlite, bez prestanka. Osobe koje Vam ne dozvoljavaju taj kontakt nemojte osuđivati ili smatrati čudnima (kao što one smatraju Vas) već im poklonite osmijeh od srca jer i to će im mnogo značiti.

Dragi muškarci, počnite se grliti međusobno, Vaša muškost neće biti umanjena niti će testosteron promijeniti svoj kemijski sastav zbog zagrljaja sa istim spolom. U početku će Vam možda trebati neko vrijeme da se naviknete, ali kada se opustite, vidjet ćete koliko ustvari možete uživati u nečemu tako jednostavnom, a toliko ispunjavajućem.

Sve Vas emotivce, javne i skrivene, volim. Volim sve Vas pjesnike i glumce, sve Vas koji plešete, sve Vas koji slikate ili fotografirate. Volim Vas kipare i pjevače, Volim Vas sve koji emocija imate toliko da one izbijaju kroz umjetnost van. Volim sve Vas koji se osjećate neshvaćeno i izgubljeno, koji mislite da nitko Vas ne razumije. Volim Vas sve šarene i nasmijane i vedre, a volim i Vas koji zavijeni ste u vlastitu tugu i jad iz koje ne vidite izlaz. Volim kada se smijete glasno, kada plešete, poskakujete hodajući, volim Vas sve koji ne možete proći pored psa na cesti bez da ga podragate. Volim Vas koji ne otvarate kišobran kada pada kiša ,nego ga nosite u ruci i uživate u vodi koja pada po Vama, volim Vas sve koji se nasmijete kada osjetite Vjetar na licu i koji počnete tapkati nogom po podu kada čujete glazbu. Volim Vas sve i svima šaljem veliki zagrljaj i svima šaljem čistu i iskrenu ljubav. Volim Vas sve.

subota, 9. ožujka 2013.

Bore kao posljedica instinktivnog mrštenja

Zanimljivo mi je hodati gradom i promatrati ljude. Zadnjih par dana u Zagrebu bilo je prekrasno, konačno je nakon duge zime zasjalo Sunce i bilo je zadovoljstvo prelaziti s jedne strane grada na drugu radi raznih obaveza jer pogled je bježao na prirodu koja se počela buditi i na ljude od kojih su neki to primjećivali, a neki ne. Gledala sam te ljude i primijetila da mnoge od njih mogu svrstati u dvije kategorije. Nisam sklona kategoriziranju i uvijek sam se protivila stavljanju ljudi u male kutijice koje gradimo u našem umu, ali kada je nešto toliko izraženo morate se zapitati ima li tu neke istine.

Primijetila sam da ljude bez obzira da li su mi poznati ili nepoznati vrlo lako mogu klasificirati samo po gledanju njihovih bora. Ljudi sa borama na čelu su "mrštioci" dok su oni sa borama pored očiju "smijaoci". Citiram stručnjake jedne poliklinike :
"Kao zasebnu grupu bora navodimo mimičke bore koje nastaju uslijed nepravilnog korištenja mimičkih mišića na licu, čiji pokreti odaju različite izraze lica. Mimičke bore nemaju nikakve veze sa starenjem jer se počinju javljati nakon 20-ih godina. U mimičke bore ubrajamo one na čelu, između obrva, oko očiju i kutova usana."

Bore nastaju na onim dijelovima lica gdje kožu najčešće pomičemo, pa tako kada vidim nekoga sa mnogo bora između obrva jasno mi je da se radi o srditoj osobi dok kada ugledam nekoga sa borama pored očiju i u kutovima usana zaključujem da se osoba većinu vremena smiješi.

Instinktivne reakcije usađene su duboko u našu podsvijest, naš mozak naučen je reagirati na određen način i čini to bez da to svijesno želimo, istrenirali smo ga da na određeni način funkcionira. Kada mnogo puta ponovite neku radnju tada ona postaje toliko dobro uvježbana da više o njoj ne razmišljate. Nekada davno, kada ste tek učili pisati, morali ste razmišljati o svakom slovu kojeg stavljate na papir, koji je oblik tog slova, kako se ono izgovara i trebalo Vam je toliko vremena da jedno slovo napišete koliko Vam danas treba da napišete čitavu rečenicu. Kako ste to postigli? Pisali ste i pisali i pisali i mozak je naučio kako slova izgledaju pa o njima danas na svjesnoj razini ne morate razmišljati, dovoljno je da čujete rečenicu i da ona završi na papiru, brzo i jednostavno. Mozak na taj način trenira obradu bilo koje informacije, što je više vježbe na svjesnoj razini to brže određena reakcija prelazi u nesvjesnu razinu.

Razmislite o sljedećim rečenicama koje ću napisati, zamislite ih, a zatim obratite pozornost na izraz Vašeg lica:
1. Pada kiša.
2. Autobus kasni.
3. Pored mene prolazi djevojka obrijane i tetovirane glave.
Mogla sam navesti još mnogo primjera, shvatili ste poantu. Kroz uobičajen dan susresti ćete se sa tisuću pojava koje će od Vas izazvati određene reakcije, pitanje je kakve će te reakcije biti, hoćete li se instinktivno mrštiti ili nećete ovisi o tome kako ste do tog trenutka istrenirali svoj mozak. Zanimljivo je također što koliko god se trudili ponekad zadržati svoja mišljenja za sebe, ona se uvijek pokažu pa tako nakon nekog vremena Vaš izraz lica prijeđe i u Vaše riječi. Razmislite o jučerašnjem danu i pokušajte se prisjetiti svake rečenice koju ste izgovorili, koliko od njih je bilo negativno? Koliko od njih se bavilo tematikom što Vas sve smeta, ljuti, živcira, rastužuje, koliko je od njih opisivalo stvari koje su Vam ružne, glupe, dosadne, nepotrebne? I tako bora po bora, bora po bora i sve na krivim mjestima... Osmijeha niotkuda...

Najbitnije pitanje je što Vi želite. Želite li biti sretni? Sreća se gradi i polagano stvara, Vaš mozak gradi Vašu sreću, Vaše misli, a njih možete naučiti kontrolirati, samo ih morate postati svjesni, nije toliko teško koliko se možda čini. Na početku ste morali paziti kako pišete slova d i b, danas ne razmišljate o njima, samo ih stavljate na papir, jednako tako ćete na početku Vaše preobrazbe u sretno biće prvo morati paziti kako razmišljate dok mozak toliko dobro ne uvježbate da ćete nesvijesno reagirati pozitivno i sa smiješkom. Početci su uvijek najteži, no zašto ih smatramo najtežima? Upravo zato što postanemo svjesni svojih pogrešaka pa ih moramo ispravljati. Svaki put kada ste umjesto b napisali d, morali ste brisati i ponovno pisati pa Vas je to ljutilo, to ispravljanje pogrešaka kao i poneka misao da Vi to jednostavno ne možete, ali gle čuda, mogli ste. 

Svaka navika može biti prekinuta, neke teže, neke lakše, ali baš svaka može biti prekinuta, potrebna je samo volja i odlučnost pa opet dolazimo do najbitnijeg pitanja, želite li biti sretni? Nisam Vas pitala da li možete biti sretni obzirom na bolest, račune, vrijeme, ljude, državu... Pitala sam Vas da li želite biti sretni. Nisam Vas pitala da li mislite da možete biti sretni, samo da li to želite.

Pogledajte se u ogledalo, gdje su na Vašem licu bore? 
Šaljem Vam veliki osmijeh, budite blagoslovljeni!