Emocije

Krenula sam pisati tekst, zapalila cigaretu i ulovila se kako mi je opekla kožu. Zagledala sam se u dim koji iz nje izlazi i stvara ples po zraku i pustila je da izgori do kraja u prstima ne povlačeći ni jedan dim. Takav dan valjda, sivilo... a ja tako čeznem za malo Sunca i svjetlosti. Volim kišu, poštujem je i svjesna sam koliko je Zemlji potrebna, ali kad bi se barem malo bolje dozirala bilo bi idealno, ali eto, puno stvari mogu kontrolirat (ili barem tako mislim), ali vrijeme ne. Nikad nisam bila pod utjecajem vremenskih prilika, ali gledam ljude oko sebe koji jesu, a ja sam pod njihovim utjecajem, upijam kao spužva svaki njihov osmijeh kojega je pregazila ljutnja i utopila tuga, osjećajući da se krije tamo negdje, sakriven ispod psovki ili tišine koja odzvanja u ušima.

Od kada sam okrenula svoj život i posvetila se sreći, ne traganju za srećom, već življenju sreće, promjene koje se događaju u životu brze su, efektivne i šarene, jednostavno divno, ali tu i tamo, potkrade mi se neki mali pad, neki mali poraz ili barem čin kojeg smatram porazom i onda se osjećam kao da me povuklo natrag na dno, u mrak i tišinu. Onda se borim mozgom protiv mozga što me uvijek nasmije, ali da mi do znanja da sam ipak jača od vlastitih misli i da je kontrola koju posjedujem neopisiva. Birati jednu misao umjesto druge je velika moć, toliko velika da je ljudi nisu ni približno svjesni, a svaka misao je triger za emociju koja se trenutno stvara na svaki trzaj koji mozak napravi. Mi uistinu jesmo bogovi. Bogovi smo koji su davno zaboravili da su bogovi i dopustili da ih se pregazi lažima, manipulacijama i obmanama. Izdresirani smo kako misliti, kako reagirati i zna biti jako teško odbaciti stare obrasce i naviknuti se na nove ideje, misli i funkcioniranja. Svakodnevna je to borba, borba sa samim sobom da od dvije misli odabereš onu pozitivnu. Bez obzira na poneki poraz, ja pobjeđujem, a Vi?

Tema ovog teksta su emocije pa bi bio red da se i posvetim toj temi nakon podužeg, možda bespotrebnog uvoda. Jeste li kada probali zagrliti neku osobu koju inače ne grlite? Ponekad znam imati osjećaj kao da trgam lance u koje su ljudi svezani. Poznajem nekoliko jako bliskih ljudi u životu koji su izjavili da se ne vole grliti, ne vole kontakt, poštujem to, ne forsiram pa nadoknadim na onima koji se daju grliti, možda ponekad malo previše nadoknadim, ali što ću, ja sam jedna od onih koja to uistinu voli. Nije me sram pokazati svoje emocije kroz taj jednostavni fizički kontakt niti se radi toga smatram slabom. Volim mnogo ljudi i mnogo ljudi želim zagrliti kada ih vidim, pokazati im da ih volim, no kršiti slobodnu volju ne mogu pa mi preostaje samo maltretirati one koji mi to dozvoljavaju. Postoje neke stvari u životu koje čovjek jednostavno mora shvatiti sam, nitko mu ih ne može objasniti niti nametnuti, ljubav je jedna od tih stvari. Vi možete voljeti ljude, ali ne možete ih natjerati da prihvate ljubav u svoj život, ne možete ih natjerati da i oni vole ljude oko sebe. Gledam sve te ljude iz dana u dan i osjećam njihov strah od emocija, strah od zagrljaja i tuđeg mišljenja, strah od iluzije da je emocija slabost.

Ne biram spolove, grlim redom sve koji mi to dozvole, u tome nemam nikakvih seksualnih primisli niti to činim kako bi nahranila sebe njihovom energijom jer energije imam toliko mnogo u sebi da je često nemoguće primiti dodatnu, ali dati mogu. Grlim dragog doma, toliko često da mu već idem na živce, grlim prijatelje i prijateljice, grlim kolege i kolegice. Neki od njih su to prihvatili, neki uživaju u tome jednako kao i ja, a neki od toga nemaju baš ništa, ali mi dopuštaju da ih grlim jer znaju da meni paše, pa me pristojno odtrpe dok se ne maknem od njih. Da malo boli kada ne smijete zagrliti osobu koju bi tako rado zagrlili da osjećate da ćete iskočiti iz kože jer to ne možete, da, malo boli. Da je smiješno kada zagrljaj ljudi ponekad krivo protumače, da, zna biti smiješno. Svejedno grlite. Grlite one koji Vam to dopuštaju i koji razumiju da želite podijeliti s njima nešto divno. Jednako je zanimljivo grliti ljude koji su Vaše približne visine pa Vam se srca nađu u istoj razini i doslovno srcem osjećate i čujete srce kao što je zanimljivo grliti se sa onima višljim od Vas jer tada Vam se glava nađe u razini srca i bubnja Vam u ušima od otkucaja života drugog bića. Najslađe mi je kada nekog iznenadim sa pitanjem da li ih smijem zagrliti pa čujem ono plašljivo "Smiješ" i vidim zbunjeni izraz lica, neprocjenjivo, stvarno me čudnovate stvari vesele.

U svijetu u kojemu češće ćete čuti psovku ili rečenice koje počinju sa "Živcira me", "Mrzim", "Ne mogu vjerovati" nego lijepu riječ, znam da treba hrabrosti kako bi nekoga zagrlili i da se bojite reakcija koje će uslijediti, skupite tu hrabrost i krenite grliti ljudi. Grlite svoju obitelj, svoje prijatelje, nemojte birati koga ćete grliti, grlite sve. Neki će Vas odbiti, neki će Vas odbiti grubo, ali vidjet ćete, ima onih koji će uživati u Vašem zagrljaju i kada se prestanete sa jednom osobom grliti neka to ne bude razlog za potpuno odustajanje, grlite nekog drugog, uvjeravam Vas, ako ste imali iskustvo da Vam zagrljaj sa nekom osobom ne odgovara, to ne znači da Vam neće odgovarati sa nekom drugom, samo grlite, bez prestanka. Osobe koje Vam ne dozvoljavaju taj kontakt nemojte osuđivati ili smatrati čudnima (kao što one smatraju Vas) već im poklonite osmijeh od srca jer i to će im mnogo značiti.

Dragi muškarci, počnite se grliti međusobno, Vaša muškost neće biti umanjena niti će testosteron promijeniti svoj kemijski sastav zbog zagrljaja sa istim spolom. U početku će Vam možda trebati neko vrijeme da se naviknete, ali kada se opustite, vidjet ćete koliko ustvari možete uživati u nečemu tako jednostavnom, a toliko ispunjavajućem.

Sve Vas emotivce, javne i skrivene, volim. Volim sve Vas pjesnike i glumce, sve Vas koji plešete, sve Vas koji slikate ili fotografirate. Volim Vas kipare i pjevače, Volim Vas sve koji emocija imate toliko da one izbijaju kroz umjetnost van. Volim sve Vas koji se osjećate neshvaćeno i izgubljeno, koji mislite da nitko Vas ne razumije. Volim Vas sve šarene i nasmijane i vedre, a volim i Vas koji zavijeni ste u vlastitu tugu i jad iz koje ne vidite izlaz. Volim kada se smijete glasno, kada plešete, poskakujete hodajući, volim Vas sve koji ne možete proći pored psa na cesti bez da ga podragate. Volim Vas koji ne otvarate kišobran kada pada kiša ,nego ga nosite u ruci i uživate u vodi koja pada po Vama, volim Vas sve koji se nasmijete kada osjetite Vjetar na licu i koji počnete tapkati nogom po podu kada čujete glazbu. Volim Vas sve i svima šaljem veliki zagrljaj i svima šaljem čistu i iskrenu ljubav. Volim Vas sve.