Nadolazeće vjenčanje dragih mi osoba potaknulo me kroz asocijacije mog uma da napišem post o nečemu radi čega sam i počela pisati ovdje, ali eto, kroz teme koje sam obrađivala, ova nikako nije stigla na red. Sada je pravo vrijeme za nju.
Kada sam napuštala Kršćanstvo, jedan od razloga mog odlaska bila je i vjera u Sotonu, zlog Boga od kojega je dobri Bog navodno jači i bolji, no eto, pušta ga da ima utjecaj na ljude, bez obzira što je dobri Bog navodno čista ljubav i beskrajno voli ljude. Nikako mi nije bilo jasno kako netko tko me voli može dopuštati da mi netko drugi čini zlo. Uvijek su mi u mislima bili moji roditelji, oni nikada ne bi dozvolili da mi netko naudi, ako to mogu spriječiti, kako onda Bog, koji je navodno također moj Otac, dopušta da mi netko naudi? Na takva pitanja sam od svećenika i časnih sestara uvijek dobivala isti odgovor, Bog mi je dao slobodu i sama biram prihvatiti da zlo utječe na mene, mijenja me i uzima pod svoje okrilje, pretvarajući tako i mene u osobu koja čini zlo, koja jest zlo. Niti to nisam mogla prihvatiti, opet, misleći na svoje roditelje. Da su moji roditelji u mojoj mladosti saznali da se ja želim drogirati, da to odabirem, učinili bi sve kako bi me spriječili, moja sloboda im ne bi bila bitna, bila bi im bitna moja dobrobit, moja sigurnost, zdravlje i sreća. Sada kada razmišljam, po toj logici slobode, liječenje ovisnika je bespotrebno jer oni su odlučili, zašto bi im mi pomogli, kada im već Bog ne želi pomoći. Javljalo mi se i pitanje, zašto Bog dozvoljava smrt male djece, pedofile i bolesti, opet sam dobivala odgovor da je to ustvari Sotona, no ako je Bog jači od Sotone, zašto ga ne zaustavi? Sama sam sebi dala dva moguća odgovora. Jedan je, da Bog nije jači od Sotone, da su to samo lažne nade kojima se čovječanstvo tješi, a drugi je da Bog jest jači od Sotone, ali eto, nije ga briga za čovjeka. Oba odgovora kose se sa svime što Kršćanstvo propovijeda jer Isus je došao kako bi nas spasio, Bog je poslao vlastitoga sina kako bi nas sve spasio. No čemu ta potreba za spasom, ako je Bog svemoguć, ako je jači od Sotone zašto se uopće javlja situacija iz koje nas treba spašavati. Ponovno vračanje na moje roditelje. Da je postojala osoba koja vrši utjecaj na mene, negativni utjecaj i da su oni to znali, ne samo da bi mi zabranili da se družim s tom osobom nego bi učinili sve u njihovoj moči da tu osobu maknu iz mog života, da su svemogući vrlo vjerojatno bi učinili da ta osoba nestane kako bi zaštitili vlastito dijete, dijete koje vole. Cijeli moj život, obzirom da sam odrastala u kršćanskoj sredini, ljudi su mi neprestano ponavljali da me Bog voli, ja to nisam niti vidjela, niti doživjela. Vidjela sam i doživjela da me vole moji roditelji, oni su me štitili, odgajali, pružali mi ljubav, njegu i brižnost. U svakoj njihovoj riječi i pokretu vidjela sam da im je stalo do mene, vidim to i danas. Zbog njih sam ono što jesam, oni su me usmjeravali, učili me da moram razmišljati vlastitom glavom, misliti o posljedicama, poštivati sebe kako bi mogla poštivati druge. Nikada mi nisu dozvolili da tražim izlike za svoje neuspjehe i da krivim bilo koga ili bilo što drugo osim samu sebe kada bih napravila neku grešku. Oni su usadili u mene da sam sama odgovorna za baš sve što napravim i nadolazeće posljedice toga što sam učinila. Danas sam im zahvalna radi toga jer oni su ti radi kojih ne mogu vjerovati u Sotonu. Sotonu smatram izlikom za posljedice ljudskih postupaka sa kojim se ljudi ne mogu ili ne žele pomiriti. Za sve što je negativno, loše ili krivo na bilo koji način, mnogo je lakše okriviti neko mistično zlo biće, nego prihvatiti odgovornost za vlastite pogreške. Mnogo je lakše reći da Sotona utječe na ljude jer se na taj način krivnja premješta sa pravog krivca na imaginarnog.
Koncept vrhovnoga dobra i vrhovnoga zla nikada mi nije bio prihvatljiv, ta konstantna borba između dvije strane, onoga što je dobro i onoga što je loše. Kroz primjere iz svakodnevnog života, primijetila sam da svijet nije crno-bijeli, on je prepun boja i mnoge stvari se ne mogu samo tako klasificirati kao loše kao što se mnoge ne mogu klasificirati kao dobre. Vjerujem da ljudi sve što rade, rade iz dobre namjere, dobre namjere po sebe i svoje bližnje, rade ono što vole, što ih veseli i ispunjava. Problem nastaje onda kada se ne misli kako to utječe na druge. Ne postoji zlo, ne postoji dobro, postoje samo reakcije na ono što činimo. Silovatelj uživa silovati, to sa pravom smatramo lošim jer ne misli na reakciju svoje žrtve, ne misli kako to njegovo ponašanje utječe na druge. Normalno je da takvo ponašanje treba kazniti, svako ponašanje pri kojemu se ne misli na posljedice po druge treba kazniti, bez obzira koliko to bilo manje ili više šokantno. Svakog zlostavljača treba kazniti, svakog pedofila, svakog ubojicu, svakog silovatelja, svakog kradljivca jer ne razmišljaju kako njihova djela utječu na druge, a ako i razmišljaju tada ih jednostavno nije briga. Svi oni znaju što čine, nije ih Sotona na to natjerao, natjerali su se sami, nitko na njih nema utjecaj veći od utjecaja njih samih. Njihova djela plod su njihove umišljenosti, bahatosti, hedonizma, nisu plod nikakvog mističnog biča. U srži, svaki čovjek ima potrebu da si ugodi, da bude sretan i svi mi živimo na način da tu potrebu ispunimo, a obzirom da smo različiti, različite nas stvari čine sretnima. Bitno je u postizanju te naše sreće misliti kako dolazak do nje i njeno ispunjavanje utječe na druge. Toliko mnogo puta koliko kažem da netko čini zlo mislim da čini zlo drugome, ne vjerujem u zlo kao takvo, kao nešto što utječe na ljude, ljudski postupci su zli, loši, negativni, krivi no nema mistične sile koja nas tjera da ih činimo.
Nedavno sam pročitala neki članak u kojemu se govori kako Sotona najjače djeluje na svećenstvo jer ako pokvari njih tada je krivi utjecaj na čitavu Crkvu, odlično, eto još jedne izlike. Nisu krivi svećenici koji zadovoljavaju svoje gnjusne potrebe na nevinoj djeci, kriv je Sotona koji utječe na njih, a mi se trebamo moliti za te svećenike kako ne bi pali pod njegov utjecaj. Rijetko kada dopustim svojim emocijama da podivljaju, rijetko si dopustim bijes jer smatram ga izuzetno negativnim no kada sam to pročitala morala sam par puta duboko udahnuti i izdahnuti kako bih se smirila. Pa dobro gdje je kraj te parade? Zar smo uistinu došli do toga da nam netko govori da se treba moliti za silovatelje djece jer eto, nisu oni krivi, mistično zlo biće je utjecalo na njih kako bi diskreditiralo Crkvu. Apsolutno svakog pedofila bez obzira koja je njegova struka, bio on poštar, doktor, smetlar ili svećenik treba zatvoriti u ćeliju metar sa metar i hraniti samo sa suhim kruhom i običnom vodom, na njemu vršiti eksperimente za lijekove, kako se oni ne bi vršili na jadnim životinjama i od njega imati neke koristi. Ti ljudi, gnjusni odvratni ljudi hodaju, slobodni su, pod strašnom i zabrinjavajučom su zaštitom nedodirljive Crkve, neki od njih i dalje drže mise, i dalje imaju ministrante. Kada netko od njihovih kolega svećenika sazna za njihove grozote, on to prijavljuje Vatikanu, ne policiji, nego Vatikanu, uistinu su privilegirani. Što je sljedeće? Svećenik ubije nekoga, a drugi svećenik ga ne prijavi policiji nego Vatikanu? Svećenik zapali crkvu i sve vjernike u njoj na nedjeljnoj misi, a slučaj ide u Vatikan, ne u policiju? Gdje ćemo reći da je dosta, gdje ćemo povući granicu? Ali Bog je jači od Sotone, Bog je otac, Bog je ljubav....
U paganizmu sam došla do spoznaje da način na koji percipiram bogove nije samo meni svojstven, postoje još mnogi drugi koji na stvari gledaju na isti način kao i ja, postoji paganizam, divni paganizam. Po vjerovanju paganizma, bogovi nisu niti dobri, niti zli, oni jednostavno jesu. Ne postoji vrhovno dobro i vrhovno zlo koji se konstantno bore za vlast nad ljudima. Ljudska sloboda nije samo slovo na papiru, kao u Kršćanstvu, paganizam donosi da čovjek uistinu jest slobodan, bez izlika, bez komplikacija i uvjeta za tu slobodu. Ono što paganizam donosi, a Kršćanstvu nedostaje jest nošenje sa posljedicama vlastitih djela. Sve što učinimo ima posljedicu i nitko nam za tu posljedicu nije kriv nego mi. Ne možemo kriviti bogove, samo sebe. Za svaku krivu stvar koju učinimo, svaki put kad nekome naudimo, kad nekome učinimo zlo, mi smo to svjesno odlučili, mi smo to odabrali, nije neki zli bog na nas imao utjecaj i natjerao nas na to, mi i samo mi smo odgovorni, nitko i ništa drugo. Mnogi su mi postavili pitanje da ako nema vrhovnog dobra, vrhovnog suca, kako se ljudi kažnjavaju za učinjena zla nad drugima. Karma. Svi smo mi povezani i svaki čin ima posljedice koje odmah vidimo, a ima i one koje vidimo kasnije. Kada činimo dobro drugima, dobro nam se i vrača, kada činimo zlo, vrača nam se i zlo i to u ovom životu, ne u sljedećem. Ne možemo u ovom životu raditi odvratne stvari, a primiti kaznu tek u sljedećem, kazna se dešava u ovom životu, nema odgode kazne, nema življenja po osamdeset godina na odvratan način pa tek onda nošenja sa posljedicama kad dođemo pred zlatna vrata Raja. Nema pokajanja, nema iskrenog žaljenja pa da nam se naša djela oproste, baš svako djelo ima posljedicu i neće se izbrisati ako nam bogovi oproste, ako nam ljudi oproste ili ako si oprostimo sami. Pokajanje za zločine je također, samo izlika kojoj se ljudi tješe kada ne žele prihvatiti odgovornost. Zlo se učini, čovjek se iskreno pokaje, ispravi zlo koliko je najviše moguće i Bog mu oprosti. U paganizmu to tako ne funkcionira, svako zlo se kažnjava bez obzira koliko se mi jako i iskreno kajali, svako zlo koje učinimo će nam se vratiti i to brže nego što mislimo i nadamo se. Nema oprosta.
Treba li voljeti bogove? Ne. Treba voljeti ljude, sebe, svijet oko sebe. Treba li se moliti bogovima? Ne. Treba pomagati ljudima oko sebe, činiti dobra djela, sprječavati ljude da čine zlo, to je mnogo konstruktivnije nego klečati i ponavljati napamet izgovorene riječi. Akcija, pokret, djelovanje, a ne molitva. Sa ljudima treba razgovarati, ne sa bogovima, ne tvrdim da molitvu i meditaciju treba potpuno izbaciti no mnogo ćete više dobra učiniti ako odete u sirotište i družite se s djecom, ako odete u prihvatilište za beskućnike, ako donirate hranu i odjeću, ako odete u azil za životinje i pomognete koliko možete, ako porazgovarate sa prijateljem kojemu je teško, ako zagovarate pravo na život svakog nerođenog djeteta, ako prijavljujete svakog nasilnika, ako razgovarate sa ljudima i zagovarate mir i toleranciju među religijama, mir i toleranciju među kulturama, ako djelujete na ljude na način da se zaustavi diskriminacija na vjerskoj, spolnoj, nacionalnoj i ostalim razinama. Toliko dobra za svoju okolinu možete učiniti, toliki utjecaj možete imati, toliko toga možete promijeniti čak i ako mislite da ne možete, toliko ljudi možete inspirirati da slijede vaš primjer..... Vi odlučujete. Ako vam je to teško, onda se molite. Nadajte se da će svaku vašu pogrešku vječna ljubav od Boga oprostiti ako se pokajete. Molite se za one koji griješe, nemojte činiti ništa, vas se to ne tiče, ali ne zaboravite, kada dopuštate da se zlo čini to je isto kao da ga i sami činite.
U kojeg god boga ili bogove vjerovali, činite dobro. Razmislite prije svakog vašeg postupka kako će on utjecati na druge i ako će loše utjecati, nemojte to učiniti. Borite se i nadvladajte potrebu da mislite samo na sebe. Učite svoju djecu i okolinu da svaki čin ima posljedicu i da se drugima ne smije nauditi čak ni onda kada nas to usrećuje ili kada želimo sebi nešto ostvariti, a oni su samo kolateralna žrtva. Nemojte nauditi nikome, razmislite prije nego činite.
Budite blagoslovljeni.
