Nadolazeće vjenčanje dragih mi osoba potaknulo me kroz asocijacije mog uma da napišem post o nečemu radi čega sam i počela pisati ovdje, ali eto, kroz teme koje sam obrađivala, ova nikako nije stigla na red. Sada je pravo vrijeme za nju.
Kada sam napuštala Kršćanstvo, jedan od razloga mog odlaska bila je i vjera u Sotonu, zlog Boga od kojega je dobri Bog navodno jači i bolji, no eto, pušta ga da ima utjecaj na ljude, bez obzira što je dobri Bog navodno čista ljubav i beskrajno voli ljude. Nikako mi nije bilo jasno kako netko tko me voli može dopuštati da mi netko drugi čini zlo. Uvijek su mi u mislima bili moji roditelji, oni nikada ne bi dozvolili da mi netko naudi, ako to mogu spriječiti, kako onda Bog, koji je navodno također moj Otac, dopušta da mi netko naudi? Na takva pitanja sam od svećenika i časnih sestara uvijek dobivala isti odgovor, Bog mi je dao slobodu i sama biram prihvatiti da zlo utječe na mene, mijenja me i uzima pod svoje okrilje, pretvarajući tako i mene u osobu koja čini zlo, koja jest zlo. Niti to nisam mogla prihvatiti, opet, misleći na svoje roditelje. Da su moji roditelji u mojoj mladosti saznali da se ja želim drogirati, da to odabirem, učinili bi sve kako bi me spriječili, moja sloboda im ne bi bila bitna, bila bi im bitna moja dobrobit, moja sigurnost, zdravlje i sreća. Sada kada razmišljam, po toj logici slobode, liječenje ovisnika je bespotrebno jer oni su odlučili, zašto bi im mi pomogli, kada im već Bog ne želi pomoći. Javljalo mi se i pitanje, zašto Bog dozvoljava smrt male djece, pedofile i bolesti, opet sam dobivala odgovor da je to ustvari Sotona, no ako je Bog jači od Sotone, zašto ga ne zaustavi? Sama sam sebi dala dva moguća odgovora. Jedan je, da Bog nije jači od Sotone, da su to samo lažne nade kojima se čovječanstvo tješi, a drugi je da Bog jest jači od Sotone, ali eto, nije ga briga za čovjeka. Oba odgovora kose se sa svime što Kršćanstvo propovijeda jer Isus je došao kako bi nas spasio, Bog je poslao vlastitoga sina kako bi nas sve spasio. No čemu ta potreba za spasom, ako je Bog svemoguć, ako je jači od Sotone zašto se uopće javlja situacija iz koje nas treba spašavati. Ponovno vračanje na moje roditelje. Da je postojala osoba koja vrši utjecaj na mene, negativni utjecaj i da su oni to znali, ne samo da bi mi zabranili da se družim s tom osobom nego bi učinili sve u njihovoj moči da tu osobu maknu iz mog života, da su svemogući vrlo vjerojatno bi učinili da ta osoba nestane kako bi zaštitili vlastito dijete, dijete koje vole. Cijeli moj život, obzirom da sam odrastala u kršćanskoj sredini, ljudi su mi neprestano ponavljali da me Bog voli, ja to nisam niti vidjela, niti doživjela. Vidjela sam i doživjela da me vole moji roditelji, oni su me štitili, odgajali, pružali mi ljubav, njegu i brižnost. U svakoj njihovoj riječi i pokretu vidjela sam da im je stalo do mene, vidim to i danas. Zbog njih sam ono što jesam, oni su me usmjeravali, učili me da moram razmišljati vlastitom glavom, misliti o posljedicama, poštivati sebe kako bi mogla poštivati druge. Nikada mi nisu dozvolili da tražim izlike za svoje neuspjehe i da krivim bilo koga ili bilo što drugo osim samu sebe kada bih napravila neku grešku. Oni su usadili u mene da sam sama odgovorna za baš sve što napravim i nadolazeće posljedice toga što sam učinila. Danas sam im zahvalna radi toga jer oni su ti radi kojih ne mogu vjerovati u Sotonu. Sotonu smatram izlikom za posljedice ljudskih postupaka sa kojim se ljudi ne mogu ili ne žele pomiriti. Za sve što je negativno, loše ili krivo na bilo koji način, mnogo je lakše okriviti neko mistično zlo biće, nego prihvatiti odgovornost za vlastite pogreške. Mnogo je lakše reći da Sotona utječe na ljude jer se na taj način krivnja premješta sa pravog krivca na imaginarnog.
Koncept vrhovnoga dobra i vrhovnoga zla nikada mi nije bio prihvatljiv, ta konstantna borba između dvije strane, onoga što je dobro i onoga što je loše. Kroz primjere iz svakodnevnog života, primijetila sam da svijet nije crno-bijeli, on je prepun boja i mnoge stvari se ne mogu samo tako klasificirati kao loše kao što se mnoge ne mogu klasificirati kao dobre. Vjerujem da ljudi sve što rade, rade iz dobre namjere, dobre namjere po sebe i svoje bližnje, rade ono što vole, što ih veseli i ispunjava. Problem nastaje onda kada se ne misli kako to utječe na druge. Ne postoji zlo, ne postoji dobro, postoje samo reakcije na ono što činimo. Silovatelj uživa silovati, to sa pravom smatramo lošim jer ne misli na reakciju svoje žrtve, ne misli kako to njegovo ponašanje utječe na druge. Normalno je da takvo ponašanje treba kazniti, svako ponašanje pri kojemu se ne misli na posljedice po druge treba kazniti, bez obzira koliko to bilo manje ili više šokantno. Svakog zlostavljača treba kazniti, svakog pedofila, svakog ubojicu, svakog silovatelja, svakog kradljivca jer ne razmišljaju kako njihova djela utječu na druge, a ako i razmišljaju tada ih jednostavno nije briga. Svi oni znaju što čine, nije ih Sotona na to natjerao, natjerali su se sami, nitko na njih nema utjecaj veći od utjecaja njih samih. Njihova djela plod su njihove umišljenosti, bahatosti, hedonizma, nisu plod nikakvog mističnog biča. U srži, svaki čovjek ima potrebu da si ugodi, da bude sretan i svi mi živimo na način da tu potrebu ispunimo, a obzirom da smo različiti, različite nas stvari čine sretnima. Bitno je u postizanju te naše sreće misliti kako dolazak do nje i njeno ispunjavanje utječe na druge. Toliko mnogo puta koliko kažem da netko čini zlo mislim da čini zlo drugome, ne vjerujem u zlo kao takvo, kao nešto što utječe na ljude, ljudski postupci su zli, loši, negativni, krivi no nema mistične sile koja nas tjera da ih činimo.
Nedavno sam pročitala neki članak u kojemu se govori kako Sotona najjače djeluje na svećenstvo jer ako pokvari njih tada je krivi utjecaj na čitavu Crkvu, odlično, eto još jedne izlike. Nisu krivi svećenici koji zadovoljavaju svoje gnjusne potrebe na nevinoj djeci, kriv je Sotona koji utječe na njih, a mi se trebamo moliti za te svećenike kako ne bi pali pod njegov utjecaj. Rijetko kada dopustim svojim emocijama da podivljaju, rijetko si dopustim bijes jer smatram ga izuzetno negativnim no kada sam to pročitala morala sam par puta duboko udahnuti i izdahnuti kako bih se smirila. Pa dobro gdje je kraj te parade? Zar smo uistinu došli do toga da nam netko govori da se treba moliti za silovatelje djece jer eto, nisu oni krivi, mistično zlo biće je utjecalo na njih kako bi diskreditiralo Crkvu. Apsolutno svakog pedofila bez obzira koja je njegova struka, bio on poštar, doktor, smetlar ili svećenik treba zatvoriti u ćeliju metar sa metar i hraniti samo sa suhim kruhom i običnom vodom, na njemu vršiti eksperimente za lijekove, kako se oni ne bi vršili na jadnim životinjama i od njega imati neke koristi. Ti ljudi, gnjusni odvratni ljudi hodaju, slobodni su, pod strašnom i zabrinjavajučom su zaštitom nedodirljive Crkve, neki od njih i dalje drže mise, i dalje imaju ministrante. Kada netko od njihovih kolega svećenika sazna za njihove grozote, on to prijavljuje Vatikanu, ne policiji, nego Vatikanu, uistinu su privilegirani. Što je sljedeće? Svećenik ubije nekoga, a drugi svećenik ga ne prijavi policiji nego Vatikanu? Svećenik zapali crkvu i sve vjernike u njoj na nedjeljnoj misi, a slučaj ide u Vatikan, ne u policiju? Gdje ćemo reći da je dosta, gdje ćemo povući granicu? Ali Bog je jači od Sotone, Bog je otac, Bog je ljubav....
U paganizmu sam došla do spoznaje da način na koji percipiram bogove nije samo meni svojstven, postoje još mnogi drugi koji na stvari gledaju na isti način kao i ja, postoji paganizam, divni paganizam. Po vjerovanju paganizma, bogovi nisu niti dobri, niti zli, oni jednostavno jesu. Ne postoji vrhovno dobro i vrhovno zlo koji se konstantno bore za vlast nad ljudima. Ljudska sloboda nije samo slovo na papiru, kao u Kršćanstvu, paganizam donosi da čovjek uistinu jest slobodan, bez izlika, bez komplikacija i uvjeta za tu slobodu. Ono što paganizam donosi, a Kršćanstvu nedostaje jest nošenje sa posljedicama vlastitih djela. Sve što učinimo ima posljedicu i nitko nam za tu posljedicu nije kriv nego mi. Ne možemo kriviti bogove, samo sebe. Za svaku krivu stvar koju učinimo, svaki put kad nekome naudimo, kad nekome učinimo zlo, mi smo to svjesno odlučili, mi smo to odabrali, nije neki zli bog na nas imao utjecaj i natjerao nas na to, mi i samo mi smo odgovorni, nitko i ništa drugo. Mnogi su mi postavili pitanje da ako nema vrhovnog dobra, vrhovnog suca, kako se ljudi kažnjavaju za učinjena zla nad drugima. Karma. Svi smo mi povezani i svaki čin ima posljedice koje odmah vidimo, a ima i one koje vidimo kasnije. Kada činimo dobro drugima, dobro nam se i vrača, kada činimo zlo, vrača nam se i zlo i to u ovom životu, ne u sljedećem. Ne možemo u ovom životu raditi odvratne stvari, a primiti kaznu tek u sljedećem, kazna se dešava u ovom životu, nema odgode kazne, nema življenja po osamdeset godina na odvratan način pa tek onda nošenja sa posljedicama kad dođemo pred zlatna vrata Raja. Nema pokajanja, nema iskrenog žaljenja pa da nam se naša djela oproste, baš svako djelo ima posljedicu i neće se izbrisati ako nam bogovi oproste, ako nam ljudi oproste ili ako si oprostimo sami. Pokajanje za zločine je također, samo izlika kojoj se ljudi tješe kada ne žele prihvatiti odgovornost. Zlo se učini, čovjek se iskreno pokaje, ispravi zlo koliko je najviše moguće i Bog mu oprosti. U paganizmu to tako ne funkcionira, svako zlo se kažnjava bez obzira koliko se mi jako i iskreno kajali, svako zlo koje učinimo će nam se vratiti i to brže nego što mislimo i nadamo se. Nema oprosta.
Treba li voljeti bogove? Ne. Treba voljeti ljude, sebe, svijet oko sebe. Treba li se moliti bogovima? Ne. Treba pomagati ljudima oko sebe, činiti dobra djela, sprječavati ljude da čine zlo, to je mnogo konstruktivnije nego klečati i ponavljati napamet izgovorene riječi. Akcija, pokret, djelovanje, a ne molitva. Sa ljudima treba razgovarati, ne sa bogovima, ne tvrdim da molitvu i meditaciju treba potpuno izbaciti no mnogo ćete više dobra učiniti ako odete u sirotište i družite se s djecom, ako odete u prihvatilište za beskućnike, ako donirate hranu i odjeću, ako odete u azil za životinje i pomognete koliko možete, ako porazgovarate sa prijateljem kojemu je teško, ako zagovarate pravo na život svakog nerođenog djeteta, ako prijavljujete svakog nasilnika, ako razgovarate sa ljudima i zagovarate mir i toleranciju među religijama, mir i toleranciju među kulturama, ako djelujete na ljude na način da se zaustavi diskriminacija na vjerskoj, spolnoj, nacionalnoj i ostalim razinama. Toliko dobra za svoju okolinu možete učiniti, toliki utjecaj možete imati, toliko toga možete promijeniti čak i ako mislite da ne možete, toliko ljudi možete inspirirati da slijede vaš primjer..... Vi odlučujete. Ako vam je to teško, onda se molite. Nadajte se da će svaku vašu pogrešku vječna ljubav od Boga oprostiti ako se pokajete. Molite se za one koji griješe, nemojte činiti ništa, vas se to ne tiče, ali ne zaboravite, kada dopuštate da se zlo čini to je isto kao da ga i sami činite.
U kojeg god boga ili bogove vjerovali, činite dobro. Razmislite prije svakog vašeg postupka kako će on utjecati na druge i ako će loše utjecati, nemojte to učiniti. Borite se i nadvladajte potrebu da mislite samo na sebe. Učite svoju djecu i okolinu da svaki čin ima posljedicu i da se drugima ne smije nauditi čak ni onda kada nas to usrećuje ili kada želimo sebi nešto ostvariti, a oni su samo kolateralna žrtva. Nemojte nauditi nikome, razmislite prije nego činite.
Budite blagoslovljeni.
Bog ne dozvoljava zlo, Green. On ga ne može spriječiti. Može ga pokušati spriječiti preko "svojih" ljudi. Ali ako takvih ljudi nema tamo gdje se zlo događa, onda ne može ništa učiniti.
OdgovoriIzbrišiNije Sotona kriv za zlo koje je neki čovjek počinio, već je kriv sam taj čovjek. Ali Sotona može preko "svojih" ljudi (a ima i on svoje, kao što i Bog ima one koji su se Njemu otvorili, koji su Njegovi) naškoditi nekome ili nečemu. No to je opet krivica tog čovjeka koji je na to pristao. Sve drugo su kriva tumačenja.
Reci mi jednu stvar: zamisli da imaš dijete i da ti se to tvoje dijete opire. Vidiš da je u lošem društvu i želiš ga od tog društva odvojiti, ali ono to ne dopušta, svađa se s tobom. I još se više, kao rezultat tih tvojih pokušaja da mu objasniš i odvojiš ga od lošeg društva i nekih loših navika koje je već usvojilo, udalji od tebe. Kako ćeš ga spasiti? Hoćeš li ga vezati, zaključati u kuću? Bi li to bilo u redu i bi li ga spasila time? Tvoje dijete nije tvoje vlasništvo. I koliko god mu ti željela pomoći, ono ima pravo odabrati svoj put - pa makar i izabralo loše. Sve drugo bilo bi nametanje tebe njemu. A što ako (okrenimo stvar) si TI ta koja ne valja? Što ako je tvoje dijete dobro a ti si loša osoba i želiš ga navući na loše? Pa ga vežeš i zatvoriš i silom mu namećeš svoje mišljenje...? Razmisli malo o ovome, pa mi odgovori.
Što se tiče oprosta, čovjek koji je napravio zlo pa se iskreno, uistinu iz dna duše pokajao, zaslužuje oprost. Oprost ne znači da će izbjeći kaznu propisanu zakonom (ukoliko djelo koje je počinio ima zakonom propisanu kaznu), ali on nakon toga zaslužuje da ga gledamo kao "novog čovjeka". Sve drugo bilo bi zlo samo po sebi i iživljavanje nad čovjekom koji je na koljenima. A jest na koljenima, jer pokajanje ne donosi i zaborav zlodjela. I vrlo često učinjeno zlo ne može biti ispravljeno i trajno tišti takvog čovjeka.
No iskreno pokajanje vrlo je rijetko. VRLO rijetko.
@abakus
Da, već sam davno primjetila da tvoji stavovi nisu službeni stavovi RKC-e :)
OdgovoriIzbrišiJedno je kada je dijete maloljetno, a drugo kada je punoljetno, dok je maloljetno roditelj treba učiniti sve što je u njegovoj moći da ga zaštiti, ne može dijete ništa birati svoj put sa deset godina života, o tome sam pričala, ne o punoljetnoj djeci. Ako mi dijete od šesnaest godina ode u drogu, kocku i slično, da, vezala bi ga i za radijator ako treba pa čak i pod rizik da se "udalji" od mene kad postane punoljetan jer bi znala da sam mu pomogla, da sam ga zaštitila od svijeta droge. Bilo bi mi žao da se udaljimo, naravno, no to je mala cijena obzirom na dobro koje bi učinila. Pod vezala za radijator mislim da bi ga odvela na liječenje i u komunu, ne bi ga doslovno vezala :) Ali razumiješ me što želim reći. Nema ono maloljetno šta birati put droge, a vrlo je jasno tko je tu u pravu, a tko u krivu odnosno tko je dobar, a tko loš. Da, itekako bi nametala svoju volju da se NE DROGIRA. Nema logike po kojoj bi roditelj koji dijete odvuče od droge bio negativac u toj priči, a dijete koje "traži svoj put" pozitivac, glupost.
Napisao si da onoga koji se pokajao i odradio kaznu trebamo gledati kao novog čovjeka. Ti to možda i možeš, ja ne mogu niti želim. Jedan silovatelj će odraditi kaznu i pokajat će se no bez obzira na to ja ga nikad neću gledati kao novog čovjeka, nisam Bog, ne opraštam, ne tako velike zločine, toliko gnjusne, njima ja ne bi dala da više ikad izađu u javnost bez obzira na njihovo pokajanje, zaboli me ... za njihovo pokajanje, pred bogom nek se kaju, On u kojeg vjeruju nek ih čeka dok ne umru i nek s njima barata, ja ne želim. Takvi ljudi ne zaslužuju oprost, ne moj.
Lako je s maloljetnim djetetom, Green. Problem je upravo s ovima punoljetnima koji imaju pravo izabrati svoj put i koje ti ne možeš zaustaviti, a ipak si im i dalje roditelj - nisi to prestao biti njihovom punoljetnošću. I mogao bi se naći netko sa strane tko bi ti predbacio zašto im dopuštaš da žive loše i nanose sebi i drugima zlo, i rekao bi ti da si možda sam zao i loš roditelj kad ništa ne činiš da ih zaustaviš i spasiš ih... a ti to ne možeš učiniti, jer je riječ o tvojoj punoljetnoj djeci.
OdgovoriIzbrišiTakva ti je i stvar s odnosom Boga i čovjeka. Čovjek je danas punoljetan - Isus je prije 2000 godina i došao upravo zato da bi obilježio taj prijelaz čovjeka iz doba maloljetnosti čovječanstva u doba njegove punoljetnosti. I kad pišeš (citiram te): "Na takva pitanja sam od svećenika i časnih sestara uvijek dobivala isti odgovor, Bog mi je dao slobodu i sama biram prihvatiti da zlo utječe na mene, mijenja me i uzima pod svoje okrilje, pretvarajući tako i mene u osobu koja čini zlo, koja jest zlo. Niti to nisam mogla prihvatiti, opet, misleći na svoje roditelje. Da su moji roditelji u mojoj mladosti saznali da se ja želim drogirati, da to odabirem, učinili bi sve kako bi me spriječili, moja sloboda im ne bi bila bitna, bila bi im bitna moja dobrobit, moja sigurnost, zdravlje i sreća. Sada kada razmišljam, po toj logici slobode, liječenje ovisnika je bespotrebno jer oni su odlučili, zašto bi im mi pomogli, kada im već Bog ne želi pomoći.", nisi u pravu, jer Bog je već dugo u poziciji roditelja čija djeca više nisu maloljetna. On nas ne može spriječiti da činimo zlo, nema to pravo. Ali zato mi imamo tim veću odgovornost postupati ispravno.
Što se tiče službenog stava Katoličke crkve po raznim pitanjima, on se danas različito tumači (zaista!) čak i od strane svećenstva, a kamo li "običnih" vjernika. Mnoga od tih tumačenja jednostavno su iskrivljenja, podilaženje zlu. Moje je mišljenje da je ovo što sam osjećam i kako živim ono pravo kršćanstvo, bez svih tih naknadnih iskrivljenja. I ima ljudi u Crkvi koji misle isto tako i žive po tome. Samo što im nije lako u njoj i većinom se ipak drže po strani.
Kažeš: "Da, itekako bi nametala svoju volju da se NE DROGIRA. Nema logike po kojoj bi roditelj koji dijete odvuče od droge bio negativac u toj priči, a dijete koje "traži svoj put" pozitivac, glupost."
Nije riječ samo o drogi, Green. Znam slučaj mladića koji je dijete roditelja vrlo liberalnih nazora koji su ga već u ranoj dobi počeli gurati u "društvo" i razgovarati s njim o spolnosti sasvim otvoreno. A on je to u sebi odbacivao i odabrao je uzdržljivost (po uzoru na True love waits pokret u SAD). To je pak kod njegovih roditelja izazvalo upravo provalu ljutnje i nastojanja da ga od toga odvrate, doslovce su ga psihički mrcvarili, jer su njegov izbor osjećali kao kritiku svojih nazora (što je on, objektivno, i bio). To je primjer za ono o čemu sam govorio.
Ovaj tvoj zadnji pasus vrlo je oštar. Napisao sam da je to (iskreno pokajanje) nešto što se događa vrlo rijetko. Zato ti je možda teško zamisliti takvu situaciju. Ali ipak se događa. I tada je riječ o potpunoj promjeni čovjeka: ne o maski niti nastojanju da se izbjegne kazna, upravo naprotiv: takvi ljudi očajnički traže kaznu (pa makar i ako nije riječ o nečemu kažnjivom po zakonu), jer je ona ništa prema patnji koju u sebi osjećaju i misle da bi njome tu patnju u sebi makar malo mogli ublažiti. Takvi ljudi zaslužuju pomoć i milost. I nije toliko problem u tome što im ti ili netko drugi ne bi oprostio, već je problem u tome što oni vrlo teško mogu oprostiti sami sebi. I njima treba pomoći, jer su to ljudi koji su sasvim "srušeni". Svaka oštrina tu je neljudskost. A oni su sami prema sebi u toj muci daleko oštriji nego što bi itko drugi mogao biti.
Zaboravio sam nešto. Napisala si: "Sada kada razmišljam, po toj logici slobode, liječenje ovisnika je bespotrebno jer oni su odlučili, zašto bi im mi pomogli, kada im već Bog ne želi pomoći."
OdgovoriIzbrišiBog im želi pomoći, ali ne može. No mi zato možemo. I Bog želi spriječiti zlo, ali to može samo preko nas. I svijet (društvo) je onoliko dobro mjesto za život koliko više ima takvih ljudi koji su Njegovi i koji sprečavaju zlo te doprinose dobru. Što je takvih ljudi manje, to je i svijet lošije mjesto za život, a društvo tone.
Sve što si napisao govori da ne vjeruješ u svemogučnost Boga u kojeg vjeruješ jer Njegova svemogučnost ima kočnicu, ta kočnica je naša sloboda i odabir. Nadam se da sam dobro shvatila. Bog ne može nas natjerati na dobro niti nas zaštiti od zla, to mogu ljudi koji djeluju u Njegovo ime, jel to to?
OdgovoriIzbrišiNamjerno sam govorila o maloljetnoj djeci jer na njih imaju roditelji utjecaj, na punoljetnu djecu taj utjecaj je minimalan jer su oni već vlastiti ljudi koji imaju pravo birati kako će živjeti. Da bi punoljetna djeca bila odgovorna u svojim postupcima roditelji trebaju za njihove maloljetnosti utjecati na njih i od njih stvoriti takve ljude. Spomenuo si primjer sa liberalnim roditeljima. Nisam protiv razgovora o seksu, dapače, kad bi roditelji sa djecom više razgovarali, a manje zabranjivali bez objašnjenja, stanje u društvu bi bilo drugačije, no ovo da su roditelji poludili na dijete kada je ono odlučilo apstinirati mi je bolesno, pa ne možeš djete tjerati na seks, ali ok, taj primjer je drastičan primjer lošeg roditeljstva kao i onaj gdje roditelji fizički ili psihički maltretiraju vlastitu djecu. Sa djecom o seksu treba razgovarati, ali ne način da im se citira Biblija ili nameću roditeljski stavovi, treba im prezentirati činjenice, zato sam veliki zagovaratelj seksualnog odgoja u školama kojeg bi vodili stručnjaci, ne vjeroučitelji. Doktori i psiholozi, koji bi djeci objasnili apsolutno sve o spolno prenosivim bolestima, o tome koje su posljedice seksa, djecu danas premalo učimo o posljedicama bilo čega. U nekom ranijem komentaru spomenuo si navlačenje kondoma na bananu, i to može biti drastičan primjer, ali ako djecu dok su maloljetna ne naučimo što seks jest i kako utječe psihički na čovjeka i koje su njegove posljedice, imat ćemo hrpu maloljetnih trudnica koje će ić trčati na abortuse. To nećemo zaustaviti sa naredbama da se ne seksaju već otvorenim razgovorm, objašnjavanjima, primjerima itd. itd. U konačnici, koja je moja poanta? Poanta mi je da ako imaš pravilan odgoj maloljetne osobe tada će i punoljetna osoba biti odgovorna i zrela u svakom svom postupku. I sad prelazak na Kršćanstvo, ako smo sad punoljetna djeca Boga, kako je on to nas odgajao dok smo bili maloljetni? Da pogledam opet Stari Zavjet? Koji je pun zločina i pobijanja tek rođene djece? Pokušavam shvatiti tvoje stavove jer toliko koliko ih uistinu smatram ispravnima, ne vidim kako si preko Kršćanstva mogao doći do njih, ali eto, to je dokaz mog vjerovanja da različiti putevi postoje jer smo različite osobe i ono što Kršćanstvo ne može probuditi u meni, u drugima očito može.
Po pitanju oštrine mog zadnjeg pasusa iz bivšeg bivšeg komentara. Znaš koliko si ti osjetljiv ( s pravom) na abortus? Toliko sam ja osjetljiva na pedofile i silovatelje, sa razlikom u tome što ti osuđuješ čin abortusa, ne osobu koja ga je počinila, ako se pokaje. Ja ne osuđujem samo čin pedofila ili silovatelja, već njih same, i ne, nisam u stanju priznati nikavu njihovu patnju i pokajanje, nemam nikakve milosti prema njima niti mjesta za njihovu patnju u svom srcu. Možda sam zato loš čovjek, ali samo nek oni pate, ta njihova patnja je ništa u usporedbi sa patnjom žene ili djeteta čiji život su uništili, nek pate, samo neka pate, moju samolost nikada neće dobiti. Da se razumijemo, kada bih saznala da mi je brat ili otac ili bilo tko bližnji silovao nekoga ili zlostavljao neko djete, izbrisala bih ga iz života te sekunde, jer sve moje emocije pretvorile bi se u gađenje i bijes. Vjerujem da oprost zaslužuju kradljivci i drogeraši, ali ne silovatelji, pedofili i ubojice. Bio je slučaj tu u Hrvatskoj prije nekoliko godina u kojem je otac nogama izudarao do smrti svoje vlastito dijete koje je bilo nekoliko mjeseci staro. Nemam nikakvih problema sa time da takva osoba pati na bilo koji način i ne vidim niti jedan razlog zašto bi imala samilosti prema njemu.
OdgovoriIzbrišiTako je, Bog nas ne može sam zaštititi od zla, to je nešto što može učiniti samo preko „svojih“ ljudi. Natjerati nas na dobro ne može nikako niti to pokušava. Ne mogu to ni drugi ljudi. To je uvijek odluka samog čovjeka.
OdgovoriIzbrišiI tu dolazimo do one tvoje poante koja (na žalost!) nije točna. Kažeš: „Poanta mi je da ako imaš pravilan odgoj maloljetne osobe tada će i punoljetna osoba biti odgovorna i zrela u svakom svom postupku.“ Na žalost, Green, nije tako. Ti možeš biti najodgovorniji roditelj, pružiti djetetu svu ljubav i najbolju brigu, potruditi se dati mu dobar odgoj i primjer... a da ipak ono sve to odbaci i krene lošim putem. I jasno je da će takav roditelja nakon toga osjećati loše i pitati se gdje je pogriješio, ali činjenica je da čovjek može nigdje ne pogriješiti, a da ipak dijete izabere krivi put. I to upravo zato što je, unatoč najboljem primjeru i najboljem odgoju, punom ljubavi, to na kraju odluka samog čovjeka i toga kakav je on sam. Na žalost. I ja sam toga sam svjestan kad gledam vlastitu djecu. I to je vrlo bolna svjesnost, ali je cijena toga što ne rađamo svoje klonove koje programiramo, već rađamo nov život, nova bića koja su samostalna i koja sama donose svoju odluku. To je cijena koju svi roditelji plaćaju. I cijena je koju je Bog platio (i plaća i danas) stvarajući nas slobodne.
Što se tiče edukacije o spolnim odnosima, ja sam u potpunosti za takvu edukaciju kod kuće, a ne nikako u školi. Moja supruga i ja razgovarali smo o tome s našom djecom pojedinačno, na raznim nivoima kroz različita razdoblja njihova rasta i sazrijevanja, već kako bismo osjetili da je koje dijete došlo na „red“ za takav razgovor. Edukaciju u školi odvija se u razredu, dakle u grupi se govori o vrlo osjetljivim stvarima i razbija se time onaj prirodni stid koji djeca imaju. I djeci se s tom „edukacijom“ pristupa jednako svima, ne poštujući različit nivo zrelosti i spremnosti njih pojedinačno na to. Pa tako imaš neku djecu koja su iz raznih razloga već sa svim „tim“ upoznata (ne mislim toliko na zaštitu, već na negativne aspekte seksualnosti), gledala su porno filmove, imaju možda i nekog iskustva, a na žene (ako su dječaci u pitanju) gledaju već u toj ranoj dobi kao na meso. A imaš i one koji o tome još uopće ne razmišljaju, kojima su sport i učenje jedina preokupacija, koji nisu iskvareni. Onima prvima takva „edukacija“ neće baš puno značiti, osim možda donekle da ih se nauči „zaštiti“ (o čemu imam posebno mišljenje, ali ne bih sada o tome), ali će im pružiti priliku da se osjećaju „frajerima“ koji već „sve o tome znaju“ u odnosu na one druge „mlakonje“ koji „pojma nemaju“. Time se stvara jedna negativna atmosfera: ruši se stid kod djece koja ga još imaju i ona se osjećaju kao ona koja još nisu probala nešto što njihovi razredni kolege jesu. A znamo kako je to kod djece: ne žele biti ona koja „zaostaju“ za drugima i žele ono što imaju (ili su iskusili) drugi kako bi i sama bila „frajeri“. Tako da je to grupno „educiranje“, unatoč ponečemu korisnome što bi mogli naučiti tamo (a čemu bi ih isto tako mogli poučiti i roditelji ili bi u ovo doba interneta djeca koja se o tome žele informirati a roditelji s njima o tome ne razgovaraju sve to lako mogla i sama preko interneta doznati), u totalu vrlo štetno. I takva „edukacija“ u Engleskoj je, koja je bila jedna od prvih ako ne i prva zemlja u kojoj se ona počela provoditi, dala upravo suprotne rezultate: broj mladih koji su ulazili u spolne odnose povećao se, granica ulaska u spolne odnose spustila se, a broj maloljetničkih trudnoća rapidno je narastao. I čitao sam pred nekih godinu-dvije članak o tome kako u Engleskoj odustaju od tog programa „edukacije“.
Što se mene i moje supruge tiče, mi našu djecu na takve satove ne bismo pustili, kao ni dosta drugih roditelja. I što bi se time postiglo? Škola bi zvala policiju i privodila djecu na satove ovakve edukacije uz proteste i javni otpor roditelja, otpor Crkve, i stvaranje jedne vrlo ružne situacije i podjele ne samo roditelja nego i djece na one koji se „seksaju“ i na one koji su protiv tih liberalnih nazora? Pazi, izrazit ću se sada malo grublje: Što misliš kako bi to izgledalo kad bi se u školi roditelji i djeca podijelili na dvije grupe, na „kurve i kurviše zajedno s njihovom kopiladi“ i na „zaostale vjernike ispranih mozgova koji nisu za 21. stoljeće i kojima pedofilski svećenici siluju djecu“ i da takve uvrede frcaju po školskih hodnicima? A došlo bi do toga. Ja prvi ne bih dopustio da se mojoj djeci nameće „edukacija“ o spolnosti u školi. Spreman sam tolerirati koješta, ali kad je o mojoj djeci riječ, djeci koju smo moja supruga i ja rodili, koju volimo, podižemo, mučimo se i odgajamo ih kako najbolje znamo i umijemo, onda tolerancije za bilo koga tko bi ih htio „poučiti“ nečemu što smatram štetnim nemam nimalo. I upravo na tom području stav roditelja po tom pitanju trebao bi biti onja koji je društvo dužno poštovati, kao što je onda dužno poštovati i pravo roditelja da tome za što vjeruju da je ispravno sama uče svoju djecu. Za mene taj program nije nešto što je stav znanosti, već na njega gledam kao na stav jednih ljudi u društvu koji preko škole i djece žele taj svoj liberalni stav o ljudskoj seksualnosti nametnuti svima. A sami bi se sigurno i te kako opirali kad bi im sutra ovamo došli muslimani i odlučili svoj stav o pokrivanju žena (i druge) preko škole nametnuti cijelom društvu.
OdgovoriIzbrišiGle, kad bi sutra Katolička crkva odlučila za SVU djecu uvesti u škole program u kojem bi ih učila ovome što sam zastupam, ja bih opet bio prvi protiv toga. Upravo zato što smatram da je ovo pitanje u kojem se nitko sa strane nema pravo miješati u roditeljski odgoj. I branio bih pravo roditelja liberalnih nazora na to da svoju djecu uče svojim stavovima, koliko god ih ja sam smatrao štetnim. No još je štetnije miješati se u odnos roditelj-dijete u ovim pitanjima. To su isuviše osjetljive stvari, jer je riječ o pitanjima morala, i to nitko nema pravo.
Što se oprosta tiče, razumijem te. I ponavljam da je takvo, iskreno pokajanje, izuzetno rijetko. Za sve druge oprosta nema i ne može biti.
Pitanje je kakav bi taj odgoj bio abakus. Ja ne pričam o odgoju u kojem bi ih se učilo kako se seksa, pričam o odgoju u kojem bi ih se učilo što je abortus, što su spolno prenosive bolesti i koji su im simptomi. Svaka pohvala tebi i tvojoj ženi, no zar stvarno misliš da svi roditelji razgovaraju sa svojom djecom? Zamisli koliko bi se pomoglo onoj djeci koja nemaju roditelje kao što ste ti i tvoja žena, a i vama svaka čast no ne smatram vas stručnima poput psihologa i doktora. Stvar je samo kako bi taj odgoj bio koncipiran i koje bi se teme obrađivale, a ne vidim ništa loše u tome da moje dijete netko poduči o bolestima i kontracepciji. Djeca ne znaju na koji način funkcionira spirala, pilula i slično i kakve posljedice mogu imati, a rijetki su roditelji koji posjednu djete i objasne im takve stvari. Većina roditelja izbjegava razgovor sa svojom djecom o bilo kavoj ozbiljnoj temi, a pogotovo o seksu. S druge strane, neke moralne vrijednosti i psihičku i emocionalnu ozbiljnost situacije će dijete prije prihvatiti od stručnjaka poput psihologa nego od roditelja, pogotovo u toj dobi. Puno veći utjecaj će na dijete imati psiholog koji će mu govoriti sa stručne strane kako seks djeluje na osobu i kakve se komplikacije donosi, nego roditelj, jer česta je pojava da roditelj kaže nešto ispravno, a dijete to odbaci upravo zato jer je roditelj tako rekao.
OdgovoriIzbrišiA ovo sa sramežljivom djecom također ovisi o konceptu takvog odgoja. Na biologiji se uči o trudnoći i menstruaciji i sva djeca to MORAJU odgovarati, u osnovnoj školi već, pa nema nikakvog problema jer se tome pristupa kao prema svakom drugom gradivu, isto kao što u osnovnoj školi odgovaraju od kojih je dijelova građen muški, a od kojih ženski spolni sustav. Ako u knjigama postoje fotograije spolnih organa i djeca moraju naučiti od kojih se dijelova sastoje i odgovarati o tome pred razredom ili pismeno i nema problema, ne vidim zašto bi bilo problema da isto tako moraju odgovarati na pitanje što je to abortus, što je AIDS itd. itd. Oko tog spolnog odgoja se diže takva halabuka jer se pretjeruje i od tema koje ne bi trebale biti tabu, se radi tabu. Bolest je bolest i o bolesti najbolje govori doktor. Znaš li koliko malo djevojćica je bilo kod ginekologa sa svojih 16 godina, a koliko bi trebalo otići? Imaš bolesti koje ne moraš pokupiti samo seksom, a djece ih pokupe i ne odu kod liječnika jer je ono što je između nogu tabu i o tom se ne smije govoriti, pa dijete pati i trpi simptome koje ne bi trebalo trpiti samo zato jer ga nitko nije naučio da se kod ginekologa može otići i ako nisi seksualno aktivan i da je organ između nogu, kao i bilo koji drugi na tijelu, treba mu doktor s vremena na vrijeme da se provjeri da li je osoba zdrava. Roditelje koji ne odvedu svoju djecu kod ginekologa smatram jednako neodgovornima kao i one koji ih ne odvedu doktoru kad dijete slomi ruku. Roditelji prečesto radi ili vlastitih religijskih stavova ili radi čiste nelagode zanemare zdravlje svoje djece, obična upala može imati grozne posljedice, neka sredstva za njegu ili čistoću tijela mogu prouzrokovati dolje probleme, a da djevojćice misle da su ti simptomi normalni jer ih nitko nije naučio da nisu.
U četvrtom razredu osnovne škole, učiteljica je roditeljima poslala pismo da će obaviti ona razgovor posebno sa djevojćicama o menstruaciji, a jedan učitelj posebno sa djećacima i da to nije obvezno, te da ako za tako nešto nisu, djecu mogu doći pokupiti taj zadnji sat. Svi roditelji su na to pristali i nije bilo nikakvih problema, a mnoga su djeca naučila nešto što do tada nisu znala i bilo im je nakon toga lakše, i djevojčicama i dječacima. Neke od nas su joj bile jako zahvalne jer nam je rana menstruacija genetski predodređena, a ove ostale su također naučile da nije ništa neprirodno što ju neke dobiju kasnije, a neke ranije, da ne govorim koliko su dječaci bili normalni po pitanju cijele priče. Prečesto podcjenjujemo djecu, znaju ona biti i jako zrela i odgovorna kada im pružimo priliku.
OdgovoriIzbrišiKažeš: "ne vidim zašto bi bilo problema da isto tako moraju odgovarati na pitanje što je to abortus..."
OdgovoriIzbrišiEvo ti prvog problema: Za mene je pobačaj ubojstvo djeteta. Za druge je to "uklanjanje nakupine stanica". Što bi pisalo u knjigama i kakav bi odgovor trebala djeca dati na pitanje što je pobačaj?
S time da je odgovor "pobačaj je ubojstvo djeteta" nešto što sa sobom povlači i spoznaju činjenice da je roditelj za kojeg dijete zna da je napravio pobačaj - ubojica. Kako očekivati od djeteta da tako nešto kaže za vlastitog roditelja?
Sad bi ti i ovce i novce. Protiv abortusa si, a ne bi o njemu poducavao. U knjigama bi pisalo da je to nakupina stanica sto i jest ali bi isto tako pisalo da je ta nakupina stanica ziva i kako raste tako se i razvija, fetus je samo jedna od faza tog razvoja. Ne moraju oni fetus nazvat covjekom da bi djeca shvatila da je to zivo bice, ne podcjenjuj ih. Isto kao sto ne trebaju nazvat abortus ubojstvom da bi djeca nakon fotografija fetusa shvatila o cemu je rijec.
OdgovoriIzbrišiPa i mi nismo ništa više do jedne malo veće nakupine stanica, Green. :) A ipak nitko neće reći za sebe da je nakupina stanica - reći će da je čovjek. Zašto bi onda za dijete koje se još nije rodilo pisalo da je nakupina stanica? Uostalom, i rak je isto tako nakupina stanica u tijelu čovjeka, i te kako živa i raste. Njega je potrebno ukloniti. Zašto onda ne bismo isto tako mogli bez razmišljanja ukloniti i tu živu nakupinu stanica koja je zapravo dijete?
OdgovoriIzbrišiS druge strane, one sekunde kad bi dijete shvatilo da se pobačajem zapravo ubija dijete, pa se možda sjetilo kako je njegova mama otišla na "čišćenje" tj. abortus, shvatilo bi i da je u tom "čišćenju" nestao njegov brat ili sestra. I da je i sam mogao možda biti "počišćen" da se začeo u nekom malo nezgodnijem trenutku. Znam za konkretan slučaj kad se upravo to što sam opisao dogodilo, da ne bi mislila da je samo o hipotetskom slučaju riječ. Misliš li da bi i jedan roditelj liberalnih nazora pristao da mu dijete sluša program u kojem bi na pitanje "Što je pobačaj?" morao odgovoriti sa "ubijanje djeteta" (pa makar i u nekom drugom obliku odgovora, ali da ipak bude jasno što se time čini) - a sam je možda imao pobačaj ili ostavlja mogućnost da će ga napraviti? Sumnjam.
S time da je ovo pitanje tek početak. Ima ih još čitav niz, vrlo nezgodnih. Što je s čuvanjem predbračne čistoće? Meni je bilo kakav odgovor koji bi upućivao na to da je upuštanje u odnose prije braka nešto "normalno" i "u redu dok se čuvate" nešto na što nikad ne bih pristao. S druge strane, glupo bi bilo zagovrati suzdržavanje od spolnih odnosa na takvom programu kad je on upravo zasnovan na pretpostavci da se djeca neće suzdržavati i da ih treba poučiti kako će se zaštititi.
A što je s činjenicom da neka sredstva koja se koriste tobože za zaštitu od trudnoće uopće nisu kontracepcijska, već su zapravo abortivna - kao spirala, npr. Što je s rizikom da do trudnoće ipak dođe i s činjenicom da ni jedno od tih sredstava nije 100% sigurno po tom pitanju - što tada s djetetom koje se ipak začelo, iako su nas uvjeravali da smo zaštićeni? Što je negativnim posljedicama uzimanja kontracepcijskih pilula, od kojih je jedna od mogućih i neplodnost, razna oboljenja da i ne spominjem? I što je na kraju s neposrednošću koju bi jedan takav odnos trebao imati - kad se prije njega moraju obaviti sve pripreme, navlačenja, mazanja, umetanja... ili gutanje tih otrova u vidu pilula? I zar je nakon svega toga TO ono što bi trebao biti jedan spolni odnos između dvoje ljudi, nešto što bi ih trebalo spojiti zauvijek a u principu će ostati na avanturi i zadovoljenju tjelesne potrebe, i to s unaprijed napravljenom pretpostavkom da će dijete, ukoliko dođe do začeća unatoč svim mjerama predostrožnosti, biti uklonjeno?
U svakom slučaju, program na koji bih ja dopustio da moja djeca idu jednostavno znam da ne bi bio onaj na koji bi mnogi drugi ljudi pustili svoju djecu. I to je u redu, razumijem to i poštujem njihovo pravo da djecu odgajaju u skladu sa stavovima koje sami imaju. Ali isto tako to isto poštovanje očekujem i za sebe i za moje pravo da smatram kako znam što je najbolje za moju djecu i da ih odgajam u skladu s tim svojim stavovima.
@Green, potpisujem 1. 2. 3. 4. 6. i 7. pasus!!
OdgovoriIzbrišiNije mi jasno zbog radi čega 5. pasus kad je sve rečeno u preostalih šest!!??
Zar nije moguće sve nabrojano (i ne nabrojano) u preostalih šest pasusa, postići i bez postojanja 5. pasusa??
Jednostavno biti čovik, što ustvari i promoviraš kroz navedenih šest pasusa!! :-)
Hej geomir, lijepo od tebe što si navratio :) Peti pasus, ako smo brojali na isti način, je tu upravo zato jer se mnogi do te mjere okrenu moljenju i mantranju da potpuno zaborave čovjeka pored sebe. U redu, molite se, ali neka to ne bude sve što činite.
OdgovoriIzbrišiAbakus, poštujem tvoje stavove, no sve ovo što si napisao meni su argumenti za seksulani odgoj, jer upravo to što si napisao djeca trebaju znati. Ponavljam, svaka čast tebi i tvojoj ženi, no nisu svi roditelji poput vas i ne razgovaraju svi roditelji sa djecom.
Po pitanju opet onoga da djete shvati što je abortus, a majka mu je jedan obavila, nemam s tim problema, između roditelja i djece bi trebala vladati istina i povjerenje, nikad nije dobro lagati i skrivati od djece neke stvari jer na kraju ispadne da će oni upravo to laganje i skrivanje najviše zamjeriti.
I još nešto jako bitno po pitanju tog programa, po mom mišljenju ne bi smio biti obvezan pa tako oni roditelji koji ga ne odobravaju ne bi slali djecu na njega. Obzirom da je vjeronauk izborni ne vidim zašto se i ovako nešto ne bi iskombiniralo. I nemoj samo reći da bi se djeca koja tako nešto ne pohađaju, ismijavala od druge djece. Ne bi. Ne ismijavaju se ona koja ne idu na vjeronauk, ne bi se ismijavala ni ona koja ne idu na ovaj sat. Među djecom je puno više vjerske tolerancije nego među odraslima, vjeruj mi. Susrela sam se sa djecom iz svake srednje škole u Zagrebu, svake, začudio bi se koliko znaju biti odgovornija od odraslih i puno puno tolerantnija prema ljudima različitima od sebe. Njima nije bitno jel netko crn ili bijel, jel netko musliman ili kršćanin, njihovim roditeljima je bitno.
Peti je jedan pasus prije!!
OdgovoriIzbrišiAaa, ok, sorry.
OdgovoriIzbrišiZnači tebe paganizam muči, ma ne mora te mučiti, nije on tako loš kao što ljudi misle :)
Obzirom da vjerujem u oblik više sile, u nešto što je stvorilo Svemir itd. tražila sam među puno religija dok nisam došla do paganizma gdje mi stvari imaju smisla. Paganizam slijedi znanost i prirodu i sve objašnjava preko te dvije komponente, u tome nisam naišla na ništa loše, a već jako dugo sam u paganizmu. Imaš sa desne strane link na podstranice bloga Vjerovanja i Blagdani, pročitaj pa pitaj ako ti bilo što nije jasno ili ti smeta.
Napisala si: " ...no nisu svi roditelji poput vas i ne razgovaraju svi roditelji sa djecom."
OdgovoriIzbrišiNe razgovaraju zato što možda i ne znaju ovo što ja znam, a ja o tome znam zaista puno. Možda bi bilo bolje kad bi se u okviru škola organizirala svake godine za roditelje osmaša, recimo, ili i ranije, predavanja na tu temu. Ne bi ni roditeljima samima to loše došlo i znali bi što i kako onda reći i djeci. Za vjernike bi se moglo organizirati u okviru tih predavanja i predavanje nekog od osvjedočenih boraca protiv pobačaja, dr. A. Lisca, na primjer. Sve na dobrovoljnoj bazi, naravno.
I slažem se s tobom da bi jedan ovakav program, ako bi se uvodio u škole djeci, trebao biti izborni, bez prisiljavanja bilo koga. Pa tko hoće, neka izvoli.
Kažeš: "Po pitanju opet onoga da djete shvati što je abortus, a majka mu je jedan obavila, nemam s tim problema, između roditelja i djece bi trebala vladati istina i povjerenje, nikad nije dobro lagati i skrivati od djece neke stvari jer na kraju ispadne da će oni upravo to laganje i skrivanje najviše zamjeriti."
TI nemaš s time problem, Green. Većina drugih ljudi ima. I to imaju upravo zato što su svjesni toga da su učinili nešto loše i ne žele da dijete za to zna. Ili barem žele da djeca misle kako je to zaista bilo samo neko "čišćenje", a ne ubojstvo djeteta. A za samo dijete jedna je takva spoznaja o tome što su njegovi roditelji uradili vrlo loša. Ti si ipak odrasla osoba i možeš se možda nositi s time, imaš mehanizme kojima ćeš to sebi objasniti i anulirati loše osjećaje prema roditeljima. Ali dijete je dijete, i ono to nema. I takva spoznaja može jako narušiti odnos koji ima s roditeljima. Znam da ti misliš da bi iskrenost u ovakvom slučaju bila bolja, ali to je tvoja pozicija i ne možeš očekivati da je i drugi ima. Niti svoj način pogleda na loše stvari koje drugi ljudi rade možeš očekivati i od drugih ljudi. Još jasnije: Ti bi promovirala iskrenost, a ne pomišljaš kako bi to moglo djelovati na dijete i na njegov odnos s roditeljima.
Ja jesam veliki protivnik pobačaja, i vrlo aktivamn protivnik pobačaja, ali nikad ne bih u tome što radim naškodio nevinome. A dijete je nevino. I ono u svoje roditelje gleda kao u "bogove", s punim povjerenjem, i to ne bez razloga. Ići njemu tumačiti da su njegovi roditelji ubojice njegova brata ili sestre ili ga navesti na takav zaključak nešto je što nikad ne bih učinio niti bih pristao da to bilo tko radi, pa ma kako se o borbi protiv pobačaja radilo. "Ne naudi nikome!" dobar je slogan. Dijete treba štititi, kako ono nerođeno tako i rođeno. A ima vremena, odrast će i samo će tada, ako valja, uvidjeti sve ovo. I tada će se znati nositi sa spoznajom o tome što su njegovi roditelji napravili.
p.s.: Reci ako ti je ovo što pišem iz bilo kojeg razloga preteško. Ja nikoga ni u što ne želim uvjeravati, a pogotovo ne bez njegova pristanka i stvarne želje za odgovorima. Ljudi ponekad pitaju, ali im odgovori koje dobiju ipak budu teži nego što su ih bili spremni čuti. Previše poštujem čovjeka i previše mi je stalo do svakog od njih da bih bilo kome silom "otvarao oči" na ono što on sam nije spreman vidjeti i shvatiti. Zato uvijek radije nastojim ljude potaknuti na to da sami razmisle i sami dođu do nekih zaključaka. To je ionako jedini pravi put do stvarne spoznaje. No ponekad, kad osjetim s druge strane osobu za koju vidim da razmišlja i da ima u sebi znatiželje i volje za preispitivanjem svega oko sebe pa i sebe same, osobu bližu mome načinu razmišljanja, budem izravniji nego inače. Ali ostaje uvijek pitanje u meni nisam li ipak preizravan.
Ja sam uvijek za iskrenost i otvoreni razgovor, ništa od ovoga što govoriš mi nije preteško, ne vidim zašto bi mi bilo preteško, kod mene ti nema tabu tema, o svemu se treba razgovarati.
OdgovoriIzbrišiU pravu si kad me podsjetiš da ne razmišljaju svi poput mene i da nisu svima stvari koje meni jesu, prihvatljive. Možda ponekad tu iskrenost i previše forsiram, ali samo zato jer znam za slučajeve kad djeca roditeljima upravo nedostatak iskrenosti najviše zamjeraju.
Ova ideja sa naobrazbom roditelja o nekim temama je odlična i u potpunosti je podržavam. Možda bi bilo najidealnije kada bi prvo tako nešto zaživjelo, sa istim programom koji bi tada bio namijenjen i djeci, pa bi roditelji vidjeli što bi im djeca čula i odlučili da li jesu ili nisu za tako nešto, a i njima bi se pomoglo kako sa vlastitom djecom razgovarati, kako nekim temama pristupiti.
Ovo sa abortusom, opet ostaje problem, kako promovirati rađanje djeteta, ako ljudi ne znaju što je abortus. U kojoj dobi im to objasniti? Možda , kako kažeš, nije primjereno baš za osnovnu školu, no zar ne bi bilo u redu krajem srednje škole takva predavanja ipak uvesti. Iz srednje škole većina ljudi izlazi sa 19 godina, to je po meni dob u kojoj se i te kako treba znati na koji način se abortus obavlja, jer ako tada ljude to ne naučimo, kada ćemo?
Mislim da ljudi ipak o tome dosta znaju danas. Pa i djeca, jer to su ipak teme koje se svako malo nađu na tapeti po novinama. A znaju to ljudi i sami. Za nekoga tko je začeo dijete s djevojkom kaže se "Napravio joj je dijete." a ne "Napravio joj je živu nakupinu stanica.", zar ne? :) Pa i nekad, kao i danas (barem u koliko-toliko civiliziranim zemljama), trudnu ženu bilo je zabranjeno smaknuti, iako je sama bila po zakonu osuđena na smrtnu kaznu, upravo zato što bi se time ubilo i dijete koje nosi. I nitko u tom slučaju ne poseže za raspravama je li to dijete ili nije - prešutno se priznaje da je riječ o djetetu, pa ma kakvo mišljenje inače netko tvrdio da ima o tome.
OdgovoriIzbrišiMislim da bi završni razredi srednje škole bili pravo vrijeme za ovakva predavanja, ali isključivo na dobrovoljnoj bazi i vrlo oprezno. Ali problem je s pobačajem što ljudi kad čuju tu riječ uvijek pomisle na pobačaj koji se radi kod liječnika. Činjenica je, međutim, da pobačaje rade i žene koje nose spiralu i da se pobačaj radi i uzimanjem one pilule "za dan poslije" ukoliko je do začeća došlo. A malo ljudi zna da tzv. kontracepcijska pilula ima dvojako djelovanje i da, ukoliko do začeća djeteta ipak dođe, ona također ima i efekt kojim onemogućuje da se začeto dijete ugnijezdi u maternici. I to je također pobačaj.
Upitala si me u jednom svom ranijem postu kako pomirujem priče iz starog zavjeta s ovim kako shvaćam kršćanstvo. Bez ikakvog problema, Green: jednostavno tako što znam da su to PRIČE ljudi, a ne ono što je Bog zaista govorio ili činio. Stari zavjet je povijest Židova, onako kako su je oni tumačili. I kako su sebi pokušavali protumačiti koješta loše što bi učinili. Ništa lakše nego reći da im je to Bog naredio, zar ne? To i dan danas ljudi rade, pa zašto onda misliš da nisu i nekada.
@greeen, ina mia, sad si me krivo ubrala!! :-)))
OdgovoriIzbrišiNisan reko da je paganstvo loše! Sačuvaj blože!! :-)
Mislio sam i još uvik mi se čini da je SUVIŠNO!!!
Sve si rješila bez njega!!
I sama kažeš "Paganizam slijedi znanost i prirodu....",
što meni znači da PONAVLJA ono što ONI daju.
Reko sam da potpisujem tvoje životne stavove
koje ovdje i kod @šjor profešura nabrajaš
i trudin se da ih oživotvorim
{koliko san uspješan, druga je priča !! U svakom slučaju ne potpadam pod one tvoje anateme :-)) }
i zar nije dovoljno da sve to budem samo JA!!
Ja slijedim znanost i prirodu i sve dobro {loše :-( što iz toga proizlazi!!????
Ne vidim potrebu sve to upakivat u još jedan okvir!!
@abi, ne mislim te razuvirit u tvojem mišljenju i stavu
OdgovoriIzbrišiglede abortusa.
Nisam u dosadašnjem životu,{a neću ni u budućem ! :-) }
imao posla s tim "problemom".
Tek sada kao bloger razmišljam i debatiram o tome i stvaram stav,
kojeg sam našao u razmišljanju Carl Sagana i njegove družice Ann Druyan objavljeno 1990 u nekom časopisu i ukorporirano kao 15. poglavlje u Saganovoj knjizi "Koliko sunaca, koliko svjetova" u originalu "Billions and billions".
I to sam posvojio.
Ako to razmišljanje nisi vidio, a da ne prepisujem predlažem da nabaviš tu knjigu, ili ako ti to nije moguće, imam to skenirano pa ti mogu poslati ako odeš na donji link
http://www.dgu.hr/default.aspx?ID=223
Ja se nalazim 11-ti po redu odozdo pa se, ako to želiš, javi na mejl pa ću ti poslati!!
Protivnici abortus kvalificiraju kao UBOJSTVO, a to se ustvari odnosi samo na ČOVJEKA.
Namjerno ubijanje čimpanze, s kojim dijelimo 99,6 % aktivnih gena, se ne naziva ubojstvom.
Tako dolazimo do spornog pitanja: kada nastaje ČOVJEK,kad "to nešto" dobija "dušu",
da bi se uništenje "toga nečega" moglo nazvati ubojstvom ??
Geomir naravno da je dovoljno da budeš samo TI i da se ne svrstaš nigdje, no eto, kad ima puno ljudi koji dijele tvoje stavove, onda je lijepo uživati u razmijeni tih stavova, oživljavanju starih i drevnih običaja koji su skoro nestali. Život je igra i treba u njemu uživati, nije smisao patnja i bol, smisao je osmijeh, uživanje, darivanje, pomaganje. Ja u paganizmu nisam jer ga smatram okvirom, upravo suprotno, on me vadi iz svih okvira, dopušta mi da razvijam sebe, a da istovremeno radim i živim s drugima i pomažem njima. Nije to okvir, više je oslobođenje od svih okvira. Nikada nisam voljela deklaracije i natpise na čelu i kada bih se morala deklarirati deklarirala bih se kao paganka ili vještica (što je bilo jako zanimljivo na popisu stanovništva nedavnom) no prvenstveno se opisujem kao čovjek, ljudsko biće, dio energije... Paganizam opisuje način na koji živim, no ne opisuje mene.
OdgovoriIzbrišiP.S.
OdgovoriIzbrišianatema (grč.). 1. U grč. hramovima, žrtveni darovi isključeni iz svakodnevne uporabe. 2. U helenističkom judaizmu i kršć. terminologiji, isključenje iz vjerničke zajednice, izopćenje, ekskomunikacija. 3. Prokletstvo, svečana osuda.
Moraš mi pojasniti na koje od ova tri značenja misliš i gdje si naišao na tako nešto na mom blogu? :D
@Geo
OdgovoriIzbrišiČovjekova duša nastaje u trenutku njegova začeća.
Ubijanje životinja ne naziva se ubojstvom. Ali ono to, objektivno, jest.
Srušiti bez stvarne potrebe drvo za mene je također ubojstvo.
Abakus, ako je zadnji post tvoj:
OdgovoriIzbrišia) špot špot i oštro mahanje kažiprstom na NEpotpisivanje
b) slažem se sa ovime što si napisao. Oduzimanje tuđeg života bez obzira da li to bila biljka, životinja ili čovjek je ubojstvo, a jedino kada ga opravdavam je kada je nužno za nastavak života drugog života. Dakle, odobravama da uberem biljku ili ubijek životinju kako bi preživjela isto kao što odobravam abortus ako je život majke ugrožen. Ne odobravam i osuđujem mučenje životinja, ubijanje radi krzna kad se razvila industrija odjeće koje ga ne uključuje, testiranje životinja, nepotrebnu sjeću šuma radi papira u kompjutersko doba i abortus, jer osobi nije život ugrožen ako rodi što znači da je abortus bez tog jedinog opravdanja koje imam za smrt bilo kakvog života.
@green, ja sam ovo tvoje:
OdgovoriIzbriši"Ja ne osuđujem samo čin pedofila ili silovatelja, već njih same, i ne, nisam u stanju priznati nikavu njihovu patnju i pokajanje, nemam nikakve milosti prema njima niti mjesta za njihovu patnju u svom srcu. Možda sam zato loš čovjek, ali samo nek oni pate, ta njihova patnja je ništa u usporedbi sa patnjom žene ili djeteta čiji život su uništili, nek pate, samo neka pate, moju samolost nikada neće dobiti. Da se razumijemo, kada bih saznala da mi je brat ili otac ili bilo tko bližnji silovao nekoga ili zlostavljao neko djete, izbrisala bih ga iz života te sekunde,..."
nazvao "anatema",
da bih sebe isključio iz te grupe tvojih "miljenika"!!! :-)))
Nisam jezičar, ali mi se čini da bi se
tvoje navedeno ponašanje prema toj grupi ljudi
moglo nazvati anatemom, zar ne!!???
:))) Ok, sad mi je jasno na koji dio si mislio, i ok, slažem se da bi to bila anatema jer izopčila bi ih zajednice normalnih ljudi.
OdgovoriIzbrišiUbuduće nemoj da moram pogađati što želiš reći jer to mi stvarno ne ide baš dobro :D
Moj je. :)
OdgovoriIzbriši@abakus
Moram ti dati (virtualnu) ruku :) prekrasno si sve napisala. Slažem se sa svime što si napisala. Ono što se rekla za dobro i zlo...to mislim već godinama. I to sam zapravo potpuno shvatila kada sam pročitala Hamleta koji je to odlično sročio:
OdgovoriIzbriši"Ne postoji ništa ni dobro ni zlo, već ga naše mišljenje takvim čini.". Je li se slažeš s tim?
Pojam dobra i zla je vrlo relativan....i oba pojma će poprimiti onakav oblik kojeg im mi damo.
I da, djela će napraviti veću razliku od molitve, meditacije i vizualizacije skupa...ali opet to zna pomoći malo. Ako ne u stvarnosti, makar da potakne pojedinca da učini neko djelo :)
Hvala ti na predivnom postu :)
Blessed be! )O(
Hvala na komentaru, da, slažem se sa Hamletom :)
OdgovoriIzbriši