nedjelja, 16. lipnja 2013.

Dan očeva

Dan očeva tradicionalno se obilježava svake treće nedjelje u lipnju diljem svijeta. Hrvatska je jedna od rijetkih država koja dan očeva ima dva puta godišnje, ne samo u lipnju već i u ožujku. Kršćanski zaštitnik Republike Hrvatske je Sv.Josip pa se tako 19.03. na njegov dan, slavi i dan očeva, no za one koji ne prate Kršćansku tradiciju, očev dan je upravo danas, treće nedjelje u lipnju, ove godine to 16.06.

U Paganskom svijetu čuti ćete često kako ljudi u sebi imaju dva pola, muški i ženski. Kako bi bili cijele i zdrave osobe niti jedan od naših polova ne smijemo zanemarivati jer ako jedan od njih zanemarimo biti ćemo nesavršeni i nepotpuni. Uzmimo na primjer mušku osobu, ako ona ima samo muški pol izražen biti će pretjerano agresivna, krvoločna, bez empatije i mogućnosti razgovora, liječenja i slično, a ako uzmemo žensku osobu koja ima samo ženski aspekt razvijen, biti će to žena koja se ne zna izboriti za sebe, ne može se brinuti sama sa sebe i ne može štititi sebe i svoju obitelj, prekrhka je, preženstvena i prenesposobna preživjeti. Često se jedan ili drugi aspekt naziva važnijim i boljim, no to je potpuno krivo, jedno bez drugoga ne može preživjeti i muško/ženske energije nemaju veze sa spolom, odnosno ne bi trebale imati. Nažalost, kulturno je prihvaćeno da žene imaju jače naglašene i razvijene ženske energije, a muškarci muške, no to nas je upravo i dovelo u stanje u kojem se trenutno nalazimo, stanje razdvojenosti. Normalno je kod muškaraca i žena da jedan aspekt energije bude naglašeniji, kod muškaraca muški, kod žena ženski, no to ne znači da onaj drugi aspekt mora biti potpuno ubijen i neprimjetan.

Kada govorimo o jakim ženama i jakim muškarcima, ne mislimo na one koji imaju naglašene energije koje se poklapaju sa njihovim spolom nego govorimo o onim ljudima koji su uspjeli razviti upravo suprotnu energiju. Jake žene su one koje uz obitelj i skrb uspijevaju napredovati u svojim karijerama, koje su uz svoju nježnost i ljepotu izrazito kvalitetni vojnici ili policajci, koje su hrabre i neustrašive u svakodnevnim životima bez obzira što u njima radile. Za ženu koja je samo žena, nikada neće reći da je jaka žena. Isto tako, za muškarca koji je samo čista snaga nećete reći da je jak muškarac, to ćete reći za one muškarce koji štite svoje obitelji, koji će okrenuti svijet naglavačke ako vide suze svog djeteta, koji će razgovarati satima sa svojim ženama, za one koji znaju kuhati, za one koji su blagi i osjećajni prema životinjama, za one koji se nasmiješe kada vide psa na cesti i koji igraju nogomet sa djecom u parku.

Na Vas kao osobu utjecala su tri faktora, 33% utjecaja imala je genetika, 33% imao je odgoj, 33% utjecaja imala je okolina (prijatelji, televizija, društvo), a 1% utjecaja je samosvijesnost odnosno Vaše odluke. Možda se čini da Vaše odluke imaju malen utjecaj no one imaju izrazito velik utjecaj jer Vi birate čemu ćete dozvoliti da utječe na Vas, a čemu nećete, naravno da najmanje možete utjecati na genetiku, ali na sve ostalo možete utjecati, možete birati prihvatiti određene stvari, možete ih odbaciti, no važno je prepoznati da sve što čujete ili vidite na Vas će imati utjecaj, ta spoznaja je dobar korak prema osvješćivanju. Sada kada znate što je utjecalo na Vas i Vaš razvoj u zrelu osobu, budite sigurni da toliko koliko imate potrebe zahvaliti majci, toliko imate potrebe i zahvaliti ocu jer imao je jednako važnu ulogu kao i majka.

Mog oca za svog odrastanja nisam imala priliku mnogo vidjeti, on je za mog djetinjstva bio muško da ne može biti veće muško. Gotovo pa čitavo trajanje domovinskog rata nije ga bilo, a kada je rat završio vodio je dva karate kluba i bio direktor u firmi u kojoj je radio. Kada bi i bio kod kuće čovjek je bio toliko umoran da bi se nakon jela srušio u krevet. Danas nakon mnogo godina znaju se dogoditi trenutci kada se na njemu vidi da žali za svime što je propustio i da mu je krivo što nije provodio više vremena sa svojom djecom dok su bila mlađa, no to se događa samo zato jer nije svjestan koliko je utjecao na nas i kada ga nije bilo, utjecao je na nas svojim životom, svojim odlukama, svojim ponašanjem. Gdje god je bio i što god da je radio bio je u poziciji šefa, poziciji vođe. Bio je trener u karate klubovima, satnik u vojsci, direktor na poslu i u svim tim aspektima svog života uživao je u velikom poštovanju ljudi koji su ga okruživali, voljeli su ga i poštivali svi njegovi radnici, svi njegovi učenici i svi njegovi prijatelji koji su s njim zajedno služili u vojsci jer imao je ono nešto pedagoško u sebi, ono nešto što Vas tjera da od osobe upijate svaku riječ, da joj vjerujete da je ispravna, a predavao je na zanimljiv način, pristupačan način i vrlo je vjerojatno da moja potreba da budem profesor i radim s ljudima dolazi od njega. Moj otac je bio i još uvijek jest pojava gdje god se pojavi, autoritet, netko tko ne pokazuje svoje slabosti, tko nema strahova. Barem sam tako mislila. Prije nekoliko godina kada mi je majka završila u bolnici na operaciji prvi put sam vidjela strah u njegovim očima, prvi put sam vidjela ranjivost i tada mi se čitav svijet srušio. Shvatila sam da mi je otac samo običan čovjek. Bila sam razočarana. Dok sam odrastala smatrala sam svog oca nepobjedivim, neustrašivim, smatrala sam ga osobom pored koje sam sigurna u svakom trenutku, bio je osoba koja će Vam uvijek biti iza leđa, štiti Vas, pored koje se nećete ničega bojati, osoba koja ne poznaje brigu, ne poznaje strah. Kao i svaka druga kćer, idealizirala sam svog oca do nevjerojatne razine i to dosta dugo, čak i danas kada sam svjesna svih njegovih vrlina i mana, čak i danas ulovim se u toj dječjoj idealizaciji. Odrasla sam osoba, svjesna sam da mi je otac običan čovjek, no u malom kutu mog mozga on će uvijek ostati ona osoba kakvom sam ga smatrala dok sam bila dijete, biti će pojava.

Zanimljivo je što čovjek pamti i koja su mu prva sjećanja, odnosno ona najstarija. Moje najstarije sjećanje je  vezano uz trenutak kada sam prvi put vidjela ježa, ne sjećam se ničega iz vrtića više, ali sjećam se kada sam prvi put vidjela ježa kada sam imala nekih tri godine. To je moje najstarije sjećanje. Isto tako zanimljivo je koja sjećanja pamtimo vezano uz naše roditelje, vrlo često roditelji bi željeli da su to neka druga sjećanja jer ne smatraju iste stvari bitnima kao i mi, očekuju da ćemo pamtiti neke mudre izjave, pametne razgovore i upute za život koje su nam davali, ali djeca su takva, ona zapamte ono što im se u tom trenutku ureže u pamćenje iako to možda roditelji tada nisu smatrali previše bitnim, ponekad se ni ne sjećaju da su to izgovorili, ali djeca pamte jer njima je to iz nekog razloga bitno. Danas ljudima izuzetno idem na živce sa prelaženjem ceste, ne prelazim je na crveno svijetlo, čak i kada je cesta potpuno prazna, bez auta, u gluho doba noći ili na raskrižjima gdje prolazi malo auta, ja ću uvijek strpljivo čekati zeleno svijetlo. Davno, davno, negdje sam išla sa ocem, ne sjećam se gdje, ali sjećam se da sam bila dijete i da je to bio onaj dio života kada su roditelji smatrali da je sad pravo vrijeme da dijete uče bitne stvari, bili smo na semaforu i desetak ljudi je krenulo prelaziti cestu na crveno svijetlo, ja sam zakoračila, a otac me povukao natrag i oštrim tonom objasnio "Cesta se prelazi samo na zeleno svijetlo", bila je to naredba više nego uputa i mada danas i njemu će se dogoditi da pređe cestu na crveno kada nema auta, meni neće jer naredio mi je tako davnih dana i ne pada mi na pamet da je pređem dok ne dođe zeleno. Drugo zanimljivo sjećanje, ono najbitnije i najsmiješnije u isti tren je filozofsko sjećanje. Filozofsko je jer se dogodilo u onim godinama u kojima čovjek razmišlja o sebi, o životu, stvara mišljenja i stavove, gradi sebe, bile su to neke pubertetske godine, početak srednje škole. Otac i ja bili smo u gradu, Vlaška ulica u Zagrebu, blizu Petrove, ne sjećam se točno zašto smo bili tamo, nekako me vuče da smo mi išli tražiti neke cipele ili slično, ali nisam sigurna. Sišli smo iz tramvaja i hodali, obavili štogod da smo trebali obaviti i bilo je vrijeme da krenemo kući, sjećam se da smo stajali uz cestu i lijevo od nas je na nekoliko metara bila tramvajska stanica, na istoj strani gdje je bila stanica iz koje smo izašli, a desno od nas se u daljini vidjela sljedeća tramvajska stanica, naravno, ja sam se okrenula lijevo i htjela krenuti na bližu stanicu no otac me zaustavio i rekao da idemo pješke do sljedeće, meni je to bilo smiješno i nerazumljivo, "Nikad u životu se ne smije ići u natrag, samo naprijed" rekao je i krenuo hodati prema stanici u daljini. U mojoj glavi, pubertetskoj glavi u tom trenutku bile su različite riječi za njega, niti jedna od njih ne može se nazvati lijepom jer u tom trenutku mislila sam da je luđak i bila ljuta na njega što me tjera da hodam dulje nego što je bilo potrebno, no ta rečenica urezala mi se u pamćenje. Kada se bunt smirio i nakon mnogih godina koje sam provela smijući se u sebi kada bi se tog događaja sjetila, sjećanje je preraslo iz smiješnog u filozofsko i motivirajuće i otac, a da to najvjerojatnije nije ni znao u tom trenutku, dao mi je najvažniju životnu lekciju koju sam trebala dobiti. Životnu lekciju vezanu za optimizam, snagu volje, odlučnost, gledanje u budućnost, a ne u prošlost, hodanje naprijed.

Danas sam zahvalna ocu što u sebi vidim njega, što nemam straha, što me naučio cijeniti humor, zahvalna sam mu što me je naučio slušati i što mi je pokazao da kada osoba ima drukčije mišljenje od mojeg moram ga saslušati i poštivati čak i ako se s njime ne slažem, zahvalna sam mu što je sve moje želje dočekao sa oduševljenjem, što mi je kupio i nabavio sve što mi je trebalo za izviđače, što mi je par dana nakon želje za gitarom kupio gitaru, što je dolazio po mene u sitne noćne sate kada bi se vračala sa izlazaka, zahvalna sam mu što je na jednoj proslavi mog rođendana sve moje prijatelje i mene išao provozati u vojnom džipu, što mi je davao šifru za internet koju bi mama postavila ujutro, hvala mu što mi je dozvolio da mu kradem kravate iz ormara kada sam bila u fazi nošenja kravata, zahvalna sam mu za ljubav prema prirodi koju je u meni probudio, za spavanjem pod vedrim nebom, šumama i šatorima, hvala mu za trud koji je uložio da u mene usadi pozitivne i ispravne vrijednosti, zahvalna sam mu i na hrabrosti, požrtvovnosti i nesebičnosti, zahvalna sam mu  što kupi matovilac za salatu kad god ga nađe jer zna da mi je najdraži i više od svega zahvalna sam mu jer me naučio da u životu treba uživati, da on nije patnja i da se svaki dan treba smijati i veseliti, da treba razmišljati o dobrim, a ne o lošim stvarima i da je dobro biti hedonist i uživati u svemu što radiš, slušati glazbu koju voliš, a ne koju ne voliš, jesti ono što voliš, a ne što ne voliš i provoditi vrijeme sa ljudima koji su ti dragi, a ne s onima koji to nisu. Sretna sam osoba danas, sretna osoba koja svjesno odabire biti sretna, a otac je zaslužan za to.

1 komentar:

  1. Predivna posveta ocu, a ovo sa tramvajskom stanicom i hodanjem unaprijed ću bome zapamtit, savršena metafora, vidi se da je oduvijek bio mudar čovjek :)
    Srećom i ja imam takvog tatu, ne naravno s jednakom naravi, ali sa jednakom ljubavlju prema djetetu. U prijevodu, učinio bi sve za mene i u tome mi je veliki uzor. Cijenim ga više od svega i zahvalan sam mu na svemu u životu.

    Evo još samo da se osvrnem na jedan dio iz članka, mala opaska... Za gene se ne bih složio da su nepromjenjivi, oni jesu velika osnova za start života, ali promjenjivi su vrlo, svako ima novu priliku "poboljšati" svoje gene za svoje dijete. U temelju toga leži i evolucija, ali ja se osvrćem na princip misli, naša percepcija može fizički mijenjati gene, ako treba pošaljem link na fenomenalno predavanje znanstvenika biologa koji je to uspio dokazati i time predstavio temelje za novu biologiju. :)

    Bilo je užitak čitati, odlično kao uvijek ;) Pozz!

    OdgovoriIzbriši