Vještičje sijelo 2013 - izvještaj, fotke, zahvale i ostale misli

Prošlo je još jedno Vještičje sijelo i toliko koliko je bilo dobro na onome prošle godine toliko je na ovogodišnjem bilo bolje, ma deset puta bolje, valjda je to normalno, valjda će i ono sljedeće godine biti još bolje, ako je to moguće naravno. Pet sam dana provela u srcu Žumberka, usred šume, na ogromnoj zelenoj livadi hodala sam bosa i osjećala meku travu pod nogama. Na terenu je bio izvor pitke vode, a šuma oko nas davala je dovoljno materijala za vatru, što nam je više bilo potrebno? Bili smo potpuno izolirani od svijeta, bez signala na mobitelima, bez ljudi i civilizacije, novina i televizije, što se tamo negdje u svijetu događalo, do nas nije dopiralo, mi smo bili tih pet dana dio divlje prirode i ničega više, a ta divlja priroda bila je dio nas. Sa prve slike možete vidjeti dio tog netaknutog čuda koje nam je otvorilo svoja vrata, fotografija je napravljena na sporednoj livadi na kojoj smo imali neka predavanja, smješteni smo bili odmah ispod ove piramidice koju vidite, na ravnom terenu okruženom šumom sa svih strana osim sa sjeveroistoka prema kojemu smo gledali sa vatrišta dok su šatori gledali na sjever u tamu šume promatrajući jutrom i večerima tu granicu livade i šume iz koje je do nas dopirao i šuljao nam se neki drugi svijet, neka druga bića koja osjetila su naše veselje i radost pa su se došla pridružiti.

DAN NULTI 29.08.2013.

U četvrtak je nas šestero organizatora stiglo na teren, dan prije službenog početka sijela, kako bi iskopali rupu za prirodni wc, donijeli drva iz šume za konstrukciju wc-a i tuša i kako bi ispekli ručak za petak. Kada smo došli i spustili kilograme i kilograme alata, stvari i hrane za pet dana i dvadesetero ljudi prvo smo podigli svoje šatore i u kratkom vremenu se divili prirodi koja nas okružuje, a tada smo se primili posla. Trebalo je mnogo toga obaviti kako bi teren bio spreman za sudionike ovogodišnjeg sijela. Goran i Kristofa krenuli su sa sjekirama u šumu kako bi pronašli nekoliko dugačkih štapova drveta koji će poslužiti kao konstrukcija za tuš i wc, za to vrijeme Matija se primio vatre i pečenja odojka, Iolar je počeo kopati rupu za wc, Dora je skupljala i cijepala drva, a zatim krenula sa ispisivanjem rasporeda po danima za obavijesti, a ja sam se primila kopanjem rupa za već spomenute štapove. Matija je bio strog nadglednik radova, dao mi je metar i stroge upute kako rupe trebaju izgledati i koliko udaljene moraju biti, bio je na kraju zadovoljan, nije to baš priznao, ali da, bio je zadovoljan, neke stvari na licu pročitate i kad se ne izgovore. Sljedeće godine tuš će definitivno biti višlji čisto iz praktičnih razloga no i ove je bio funkcionalan. Nakon što smo sve sredili i riješili i ispekli pridružili su nam se i vlasnici zemljišta Isidora i Igor sa kojima smo se družili dugo u noć, a obzirom da je Igor ipak radio sljedeće jutro, nažalost nisu mogli s nama ostati toliko koliko smo mi ostali. Njihova udruga, vizija i toplina primili su nas i pomogli da se osjećamo divno. Potražite ih i budite uvjereni da ćete još mnogo čuti o njima i udruzi Djeca Sunca jer njihov je posao plemenit i bogat, njihov smo posao svi mi i naše podizanje svijesti. Bilo je tu taj prvi dan mnogo smijeha i pjesme, zvuka gitare i bubnja oko vatre i polako smo postajali obitelj, polako nam je podsvijest govorila da je to ono što nam treba, tu je dom. Slijedi nekoliko fotografija u kojima ćete vidjeti teren i atmosferu nultog dana.

PRVI DAN 30.08.

Probudila sam se prva to jutro, čak i prije nego je na mobitelu zvonio alarm. Zamolila sam Matiju da na svom mobitelu navine buđenje no probudila sam pola sata prije zvona, pokušala sam se vratiti snu, ali mjehur nije dozvolio pa sam se tiho iskrala iz šatora pazeći da ga ne probudim, nisam baš sigurna koliko mi je to uspijelo. Kada sam izašla iz šatora pas (Grom) mi se zatrčao i gotovo me srušio na pod od siline udarca u mene. Nakon wc-a i higijene pronašla sam mali dio livade na koje je sunčeva svjetlost već došla i sjela na još mokru travu od rose, a Grom mi je legao u krilo. Gledala sam u ta četiri šatora u kojima su se smjestili ljudi s kojima ću najviše vremena provesti i krenula razmišljati o njima. U jednome je bio Goran, naš šumski čovjek koji nas uvijek odvede u neke magične svjetova, koji nam uvijek samo malo zagrebe po površini nekog čuda i pusti nas da dalje kopamo sami istražujući nove svjetove. U drugome šatoru bile su Kristofa i Dora. Kristofa je luda Zagorka bez dlake na jeziku, a Dora je luda Splićanka bez dlake na jeziku, udarna kombinacija, a obje su toliko mudre žene i plemenite, obje sa toliko mnogo za dati i pokazati svijetu, znala sam da će dati sve od sebe u fizičkim poslovima, da će napraviti sve što je u njihovoj moći oko kuhanja i da će svako njihovo predavanje i radionica biti nezaboravni.

Sljedeći je bio Iolar, moj dragi prijatelj s kojime bi i deset života ponovno prošla i s kojime bi ovo ponovno organizirala iznova i iznova, ove je godine toliko puno od sebe dao, toliko mnogo energije, toliko truda, a pohvaliti ga moram jer je (što inače nije) bio u svemu točan i na vrijeme bez minute kašnjenja, uistinu, čak i tu zadnju manu čovjek je ispravio, nevjerojatan rad na sebi pokazujući time i dajući nam poticaj da i mi ostali radimo na svojim manama i unapređujemo se. Pored njegovog šatora bili smo u šatoru Matija i ja. Počeli su se prijatelji dragi buditi, počeo se buditi život na zemljištu, zapalila se vatra, doručkovali smo i popili kavu, zatim smo polako počeli dočekivati sudionike sijela. Došli su nam sa raznih dijelova Hrvatske, bilo nas je iz Zagreba, Splita, Varaždina, Vrbovca, Plitvičkih jezera, Crikvenice, Slavonskog broda i mnogih drugih mjesta. Manje više su nas svi uspješno pronašli, manje više jer je moj posljednji dragi organizator malčice fulao u ispisivanju uputa, ali da ga upoznate znali bi, Marinu ne možete ništa zamjerati, čak ni na kratko, jednostavno je takvo biće, smireno, koje zrači svijetlo i ljubav.

On nam je došao sa vilom i vilenjakom jer drugih opisa za Luciju i Roberta nema. Luce je živa vatra za koju nekako imam dojam da ju on smiruje i drži na miru, da ga nema, ta bi žena divlje plesala u šumi gola i bosa, pričajući sa životinjama, trčeći i leteći, a njen osmijeh... To morate vidjeti, nepresušno vrelo radosti na jednom licu, nepresušno vrelo iskonskog veselja, uz njih dvoje, možete li im zamisliti dijete? Presladak je to naš mali vilenjak koji se savršeno uklopio i u prirodu i u nas, svi smo s njime pričali i igrali se i smijali i mislim da je i on uživao. Kada su nam sudionici stigli i kada su se najeli ručka bilo je vrijeme za otvaranje sijela, pozdravili smo elemente na njihovim stranama svijeta, upoznali sudionike sa terenom i krenuli na prvi sadržaj, Goranovo predavanje o Geomantiji i geomantijski obilazak terena na kojemu smo dodirivali  travu i biljke, kamenje i drveće, gledali nebo i planine i dopuštali prirodi da postane dio nas. Nakon njega uslijedilo je

Iolarovo predavanje o devocijskim i magijskim gestama u neopaganizmu gdje smo naučili mnogo simbola rukama i tijelom, a zatim je uslijedilo Marinovo šamansko putovanje u donji svijet kako bi pronašli svoju životinju moći kojoj smo kasnije dopustili da se kroz nas kreće i istražuje ovaj svijet u plesu sa njom. Na kraju dana zadnji sadržaj koji smo imali nakon večere bio je put duša u tamu koji je Matija vodio. Svatko je morao donijeti svoje drvo iz šume i napraviti svoju baklju, a zatim svo svaki posebno krenuli sa bakljom u mrak noseći sa sobom samo bocu vode i bateriju za povratak. Bilo je divno vidjeti taj veliki tamni prostor za točkama svijetla koje su baklje davale u daljini. Kada smo došli do nekog mjesta koje nas je vuklo morali smo vodom ugasiti baklju i ostati u potpunoj tami onoliko koliko smo imali potrebu, gledali smo u toj tami u sebe i sve što jest u nama, doživljavajući savršeni mir, savršenu tišinu, a na kraju smo se pomoću baterijskih lampi svaki posebno vratili do mjesta gdje smo bili smješteni. Tada je bilo vrijeme za druženje, za pjesmu i ples oko vatre, za bubnjeve i zvečke, za smijeh i smijeh i još smijeha i onda još smijeha pa još malo smijeha i za kraj još smijeha.

DRUGI DAN 31.08.

Jutro drugog dana prošlo je divno, ustala sam se a djevojke su već vježbale jogu, no moje tijelo je prvo vapilo za kofeinom jer prije kave nisam sposobna funkcionirati i tek kad sam natočila kave u svoju veliku šalicu od 3 dL uspijela sam komunicirati sa ostalima. Zanimljivost te šalice je bila i u tome što bez obzira što je u njoj bilo nekoliko puta dnevno netko bi je trknuo nogom i sve iz nje prolio, jedan dan sam nabrojala čak sedam prolijevanja, mislim da je tako nekako i na druge dane bilo. Nakon doručka i kave bilo je vrijeme da se krene sa sadržajima. Prvo smo izrađivali smudge stickove što su nam Marin i Dora objašnjavali, onda smo slušali o kristalima i kristaloterapiji, gledali smo kristale i divili se njihovoj ljepoti, a ponešto smo i naučili o njima. Kasnije je Iolar pričao o općoj paganskoj inicijaciji, bilo je dosta o magiji i

magijskoj praksi u jednom predavanju iza njegovog, a onda su uslijedili Vikinški obredi prijelaza o kojima nam je Matija govorio. Saznali smo mnogo toga o Vikinzima, njihovom rođenju i smrti, a najviše o obredu vjenčanja pa je bilo govora i šale na tu temu da ima sličnosti sa našim Slavoncima jer su i njima slavlja nekoliko dana trajala, tri da budemo točni. Nakon večere Dora nam je ispričala mnogo toga na svom predavanju o astralu i dala mnogo materijala za daljnje proučavanje sa domaćom zadaćom naravno, luda Splićanka... :) Nakon nje uslijedio je ritual "mjesečeva vrata koji je Goran vodio na kojemu smo zakoračili u neki drugi svijet. Tada druženje kao i prvu večer, još smijeha, još pjesme, još smijeha, još svirke i bubnjanja i još smijeha i onda još još još smijeha. Ovaj dan došlo nam je još četvero ljudi, dvoje iz Crikvenice i dvoje iz blizine, svo četvero koje smo dugo čekali da nam dođu i radosno očekivali da stignu.

TREĆI DAN 01.09. - ZADNJI DAN 02.09.

Zadnji službeni dan sijela prošao je ležerno, nakon ustajanja, doručka i nekoliko šalica kave Kristofa nas je odvela u ritual štapa i pera u kojemu smo se povezivali sa muškim i ženskim likovima iz života koji su nam važni, a nakon tog rituala uslijedio je rad sa kristalima u kojemu smo se povezali sa kristalom koji predstavlja nas, onime koji predstavlja našeg pomagača i onog koji je naša težnja odnosno želja, onaj kristal sa kojime smo se najviše povezali ponijeli smo s nama kući. Nakon kristala Dora je vodila ritual podizanje grupne energije u kojemu nas je podijelila u vanjski i unutarnji krug u kojima smo podigli stožac energije za blagoslov zemlje i eko sela "Djeca Sunca" Kada je ritual bio gotov i kada smo pojeli i svoj zadnji skuhani ručak na vatri stiglo je ono najtužnije vrijeme kada smo se morali početi spremati za povratak. Krenulo je tužno spuštanje šatora i pakiranje stvari, krenuli su tužni pogledi prema terenu i ljudima jer stigla je spoznaja da je kraj i da je sljedeće sijelo tek za godinu dana. Ljudi su polako počeli dolaziti i grliti me, opraštajući se pred odlaskom. Do sljedećeg dana ostali smo samo Dora, Iolar i ja jer smo sutradan morali pospremiti iza sebe teren i ostaviti ga onakvog kakav smo i našli jer prirodi nismo smijeli smetati i nikako joj se nismo htjeli zamjeriti kako bi bili dobrodošli i sljedeći put. Kada su svi otišli, nas troje smo se odmah primili posla i apsolutno sve sredili i spakirali pa smo predvečerje imali slobodno kada su nas Igor i Isidora primili u svojoj kući na posebnom i dragom druženju koje će nam svima ostati u sjećanju jer prošli smo kroz neke duhovne radove koji su na nas imali snažan utisak. Vratili smo se od njih po već kasnom mraku do šatora i krenuli u naše posljednje večernje druženje. Zapalili smo vatru i pripremili sve što nam treba od hrane i pića, počeli smo pričati i proživljavati sve što se dogodilo zadnjih dana, počeli smo kroz sebe kanalizirati tugu koja je nastala na rastanku. Kiša koja je strpljivo čekala zadnjih četiri dana potjerala nas je u šator u kojemu smo nastavili naše druženje dok nas umor nije nadvladao. Zadnju smo kave Dora i ja skuhale 02.09. u ponedjeljak sa teškom mukom nakon padanja kiše cijelu noć no uspjele smo. Slabo smo doručkovali i počeli nositi stvari do auta sa kojime nas je Hrc dočekao, hvala mu što nas je vozio nulti dan i hvala mu što je došao po nas zadnji, kada je potrpao i nas i stvari u auto krenuli smo za Zagreb. Što smo se više približavali naseljenom mjestu gdje smo uočili kuće i ljude i restoran i dućan postajalo nam je sve gore i gore. Pa to je potpuno neprirodno, to je toliko strano, kada smo ušli u Zagreb bilo je još gore, a najgore kada smo došli kući i kada sam pustila vodu iz pipe i skuhala kavu na štednjaku, potpuno neprirodno i strano. Na kraju tog dana morala sam proći kroz finalni korak početka depresije jer sam se morala oprostiti sa svojom najdražom Splićankom, morala sam Doru pustiti da uđe u autobus na kolodvoru i ode za Split, kako neprirodno, kako strano. Vratila sam se kući, legla u krevet i započela procesuiranje svega, mislila sam i nadala se da ću pisanjem ovog izvještaja završiti sa proživljavanjem, ali nije još gotovo nažalost. Još uvijek nisam raspakirala stvari, torba stoji u kutu sobe, a nešto u meni mi ne dozvoljava da ju taknem.

Htjela bih se zahvaliti svim sudionicima sijela, svima koji su nas posjetili, živjeli s nama, jeli i disali, svima onima koji su pripremili neki sadržaj i pridonijeli time korisnosti i duhovnosti sijela, hvala i onima koji su nam otvorili vrata svog zemljišta, onima koji su nas vozili, onima koji su pjevali., plesali, smijali se i smijali i smijali. Hvala Vam svima na još jednom nezaboravnom iskustvu, a Vama čitateljima za kraj ostavljam još malo divnih fotografija kako bi barem na trenutak vidjeli kako nam je bilo. Pročitati možete i na http://vjesticji-ormar.blogspot.com/2013/09/vjesticje-sijelo-2013-izvjestaj.html